Kratka povijest Ispis E-mail

Od davne 1902. do danas Hrvatsko potporno društvo, odnosno Napredak Mostar poslao je u hrvatski narod neizbrojiv broj opismenjenih osoba, te knjiga kojima je izgrađivana i podržavana nacionalna svijest, te je njezinim knjigama izgrađen hrvatski građanski stalež u Herceg-Bosni, nositelj političke misli u XX. stoljeću.

POVIJEST NASTANKA HKD NAPREDAK

NAPREDAK SE VOLI PAMĆENJEM I POTPOROM

Uvod

Teške prilike i potrebe inteligencije koja bi djelovala u pučkim srednjim i višim školama, te uredima i novinarstvu, davali su prvi poticaj dalekovidnim predstavnicima hrvatskog naroda u Herceg-Bosni za vrijeme Austro-Ugarske, te kumovale osnivanju Hrvatskoga potpornog društva u Mostaru. Navedena i slična zvanja poticala su, nadalje, da se prvotna zamisao dobročinitelja i zagovornika ostvari. Potporno društvo se tada moralo osnovati. Hrvati, naime, u Hercegovini i Bosni našli su se i poslije austrougarskog zaposjednuća u teškom položaju. Kako nisu imali svoje domaće inteligencije, vrata su bila otvorena strancima, a to je bilo na veliku štetu domaćem stanovništvu. 

Mostar je bio u neku ruku središte hrvatskog kulturnog života u Bosni i Hercegovini počevši od 1870. do 1900. godine. Godine 1870. počinju pripreme za nabavku Tiskare, kojoj je duša bio fra Franjo Milićević koji je zavšio slagarski zanat u tiskari Spiridiona u Zadru. Nakon dobivene koncesije za rad fra Franjo izdaje u Mostaru knjige – prva knjiga je Pravopis za nižje učione katoličke u Hercegovini, druga Bakulin Šematizam za 1873. i kalendar Mladi Hercegovac. Zbog onovremenih ustaničkih nemira rad je zastao i godine 1883. fra Franjo pokreće hrvatski nezavisni list u Mostaru pod imenom Hercegovački bosiljak. Od toga razdoblja život u Mostaru postaje vatreniji i življi. Dvije godine kasnije mostarski građani osnivaju pjevačko društvo, dok ono nešto omladine poglavito sa sarajevske gimnazije i preparandije i s drugih strana pokušavaju se baviti književnim radom. Tako se u Bosiljku pojavljuju potpisani prilozi Ive Ćipika. Iz Sarajeva su slali svoje priloge Ivan Milićević, Ivan Zovko i Nikola Buconjić, a u Mostaru se ističu fra Ambro Miletić, Petar Markov Ančić i Petar Nikolin Ančić i drugi. Za taj rad mlađih rado se zanimao biskup fra Paškal Buconjić i don Franjo Miličević. U tim krugovima naročito se pretresalo i pitanje odgoja domaćeg podmlatka. Naime, u srednjim školama bili su vrlo slabo zastupani i katolici i muslimani u razmjeru prema njihovom ukupnom broju pučanstva. Ovo pitanje postalo je aktualnije nakon otvaranja gimnazije u Mostaru i dijeljenja stipendija što ih je davala Vlada u Sarajevu. 

Želeći se oduprijeti strancima, rektor Franjevačke bogoslovije u Mostaru fra Radoslav Glavaš, hercegovački provicnijal fra Augustin Zubac, biskup fra Paškal Buconjić i još nekoliko uglednih ljudi iz Mostara, okupilo je oko sebe dalekovidne ljude i predložili im da treba organizirati Potporno društvo, koje će omogućiti siromašnoj mladeži da završi škole. Pošlo se i dalje od obrtničkog cilja, što ga je nudilo Društvo za obskrbu muške siročadi. Trebalo je odgojiti vlastitu inteligenciju. 

Imajući na srcu šire potrebe, a ne samo lokalne, organizatori su uputili poziv širom Herceg-Bosne na sva društva, a i preko Biokova, Save i Dinare da podupru taj plemeniti pothvat. Apel je djelomično uspio. Tako je 14. rujna 1992. u Mostaru osnovano Hrvatsko potporno društvo. Za prvog predsjednika izabran je fra Radoslav Glavaš, a u odbor su ušli odlični Mostarci. Za pokrovitelja Društva bio je jednodušno izabran narodni dobrotvor, mostarski biskup fra Paškal Buconjić.

Kako je Društvo razvilo aktivnost svjedoči činjenica da je do 7. prosinca iste 1902. godine društvo imalo preko 350 članova. Kad je dobilo veliki broj svojih podružnica, zahtijevalo se da se njegovo sjedište prenese u Sarajevo. "Napredak" je preživio oba svjetska rata, a jedno je od rijetkih društava koje nije bilo zabranjeno diktaturom kralja Aleksandra Karađorđevića od 6. siječnja 1929. Godine 1949. cjelokupna imovina "Napretka" oduzeta je, a Društvo je zabranjeno.

Uza sve uspjehe koje je društvo pod kasnijim nazivom »Napredak” učinilo za hrvatsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini, ipak je žalosno da je Kulturna zbirka Hrvatskoga kulturnog društva »Napredak« postala ničija, dok konačno nije izgorjela u Vijećnici 1992. godine. Izgleda da se Društvo nije moglo »primiti« u državi “bratstva i jedinstva”, te je 1949. zabranjeno i njegovo djelovanje. Konačno, pripadamo zahvalnoj generaciji koja je ne samo 1990. prepoznala životnu snagu Hrvatskog kulturnog društva Napredak i obnovila ga, nego, evo, godine 2002. sa zahvalnošću, dostojanstvom i stručnošću slavi prvu stoljetnicu Hrvatskog kulturnog društva Napredak.

1. Političke prilike od 1878. do 1918.

I kroz devetnaesto stoljeće katoličko stanovništvo u Hercegovini robovalo je stranim osvajačima - prvih 78 godina Turcima, a potom bečkoj vladi. U prvom periodu raja s franjevcima još je uvijek stenjala pod samovoljnim nametima pojedinih muslimanskih silnika. Siromaštvo katolika bilo je posljedica nezasitosti pojedinih aga, begova, paša i medžlisa. U takvom stanju i svakodnevnoj bespravnosti pred očima naših otaca bivala je sve življa nada da će, iako nakon blizu 400 godina robovanja, ipak brzo doći oslobođenje. To su izvojevali nakon trogodišnjeg rata od 1875. do 1878. za vrijeme poznatog Hercegovačkog ustanka. Za vrijeme austrougarske vladavine katoličko stanovništvo je postajalo sve razočaranije, jer nije očekivalo da će se katolička vlada odnositi prema franjevcima neevanđeoski. 

Razdoblje između 1878. i 1918. u Hercegovini odlikuje se dinamičnim promjenama na političkom, društvenom, kulturnom, vjerskom i gospodarskom planu. Tu dinamičnost nadživljavaju jedino crkvene institucije – među njima prva mjesta zauzimaju franjevci i franjevke, koje neumorno isprepliću svoje sposobnosti s potrebama vlastitih zajednica i kršćanskog puka.

U kolovozu 1878. kršćansko pučanstvo u Bosni i Hercegovini oslobođeno je od osmanlijsko-tursko-muslimanskih zuluma. Ti zulumi u Bosni su trajali preko 418 godina, a u Hercegovini oko 412 godina. 

Austrija je obećavala Hrvatima u tome zlatna brda. Ona se klela i preklinjala, da će te zemlje sjediniti s Hrvatskom. Tek nakon takvih obećanja dadoše se Mihovil Pavlinović i drugi rodoljubi iz Dalmacije na pustolovine: da u doba najvećeg ustanka uoči okupacije... zađu u Bosnu... da lakše priprave teren za austrijsku okupaciju. I zbilja prve dvije godine Filipovićeve uprave sve bijaše hrvatsko: hrvatska uprava, hrvatsko činovničtvo i sve drugo. Ali jedva je Filipović zemlju iza prvih trzavica iza okupacije smirio i prve temelje za uređenu upravu udario, morao je s Hrvatima Bosnu ostaviti. Zemlje su došle gotovo pod punu vlast Madžara, koji su se rukama i nogama opirali novoj okupaciji.

Austrija i Mađarska složile su se jedino u tomu da rade na slabljenju i uništavanju hrvatstva i srpstva u ovim pokrajinama.
Na čelo zemlje došao je Mađar; sva znatnija mjesta u središnjoj i provincijalnoj upravi u rukama Madžara ili njihovih pouzdanika. Zemlju poplaviše činovnici svih mogućih nacija, samo Hrvatima kao parijama dadoše mjesta pisara i žandara, jer nisu imali dovoljno svojih. Filipović se oslonio na hrvatski katolički narod, a Madžari na muslimane i pravoslavce, kojima dadoše srbsko ime, jezik, pismo, zastavu, školu i crkvu. Zato se hrvatski katolički narod odvratio od režima. Prezir i omalovažavanje to su čuvstva, što ih goji taj element, osobito hercegovački fratri, naprama organima bosanske uprave. Oni preziru i duboko mrze te tuđince i oslanjaju se na hrvatsku opoziciju u Hrvatskoj čekajući historijski čas.” 
«Narod je bio siromašan, ističe fra Dujo Ostojić, a ne bi žalio polovicu svog imetka dati za svoga franjevca, jer na neki način on smatra njegovu radost za svoju, a njegovu nevolju u srdcu ćuti.» 

Za jedne i druge vlade franjevci su bili svjesni svoje uloge među narodom. U prvom periodu oni su tražili načine da oslobode katolike ispod turskog jarma, a u drugom da provedu nacionalno-kulturni preporod. Kad je bilo jasno da će pismeni prosvjedi i memorandumi ostati bezuspješni, svećenstvo predvodi narod u oružanoj borbi za oslobođenje pokrajine. Godine 1878. nestalo je Osmanlija, ali je još dugo ostao njihov način upravljanja rajom. Svjesni vladine politike jedni franjevci prosvjeduju protiv vladinih štetnih koraka šaljući dopise uredništvima listova u Hrvatsku, a drugi provode preporod preko vlastitih listova i knjiga u samoj Hercegovini, posebice radom Tiskare u Mostaru. Uz to, svi oni prepliću svoje pastoralno djelovanje s brojnim djelima milosrđa duhovnih i tjelesnih. Više djelima nego riječima pokazali su svojim vjernicima da ne postoji bol koja se ne može liječiti. Tako nikakva rana starog Adama nije ostala bez pronađenog balzama i nijedan ožiljak, a da ga milosna ruka iz ljubavi prema novom Adamu nije liječila. Od nepoznatih sela, preko jednostavnih župnih stanova i samostana na Širokom Brijegu i Humcu slijevala se franjevačka domišljatost u Mostar, da od Mostara učine majku ljubavi, tj. karitativne djelatnosti za područje Hercegovine a i šire! Da se to postiglo, između brojnih franjevaca-prosjaka koji su obijali pragove svijeta, treba posebno spomenuti: fra Filipa Ćorića, fra Petra Bakulu, fra Filipa Čovića, fra Iliju Leku, fra Augustina Zupca, fra Anđela Nuića i fra Andriju Šaravanju. Oni su doživjeli dosta neugodnosti za vrijeme svojih odisejada.

Potporno društvo i gotovo 40-tak specijaliziranih društava i ustanova, što su nicale i rasle na hercegovačkom kršu, dokazuju franjevačku osjetljivost za narodne potrebe i širokogrudnost da omoguće nesebičnjacima da pridonesu boljitku ove pokrajine.

Povijest Hercegovine u 19. i početkom 20. st. – vremensko razdoblje o kome govorim - više je povezana uz franjevačko starješinstvo nego uz sultane, pape i careve. Sudbinu pokrajine od četrdesetih godina upravljali su franjevački poglavari (neki i u više navrata). To su bili fra Anđeo Kraljević, fra Ilija Vidošević, fra Petar Kordić, fra Andrija Karačić, fra Paškal Buconjić, fra Marijan Zovko, fra Luka Begić, fra Nikola Šimović i fra Augustin Zubac. A opet cijelo se razdoblje do 1918. započinje epohom fra Petra Bakule, nastavlja epohom fra Paškala Buconjića, fra Radoslava Glavaša i završava s legendarnom osobnošću fra Didaka Buntića.

S evanđeoskom inspiracijom i franjevačkom praktičnošću franjevci su u 19. st. i prvih desetljeća 20. st. razvili bogatu i raznovrsnu karitativnu djelatnost u Hercegovini. Pri tome susretali su se s brojnim i raznovrsnim nevoljama, nezgodama, protivštinama i neshvaćanjem ali nisu malaksali, jer su imali pred očima cilj da to nevolje i patnje pretvore u ljubav, koja će grijati dragi narod. Od 1895. godine, nakon početka rada Franjevačke bogoslovije, počela se kristalizirati misao za osnutak drzuštva koje bi imalo voditi brigu oko školovanja mladeži, naročito seoske. Bili smo na čistu, piše Ivan Milićević, da se mnogi seoski momčić, baš u interesu seoskog gospodarstva, iz brojnih obitelji može otrgnuti od kuće i posvetiti nauci, kao što nam je bilo jasno, da osobito muslimane treba pritegnuti, da svoju djecu daju više na škole, kao da smo slutili njihov kasniji udes. Zamišaljalo se osnivanje konvikta za đake u Mostaru. Godine 1897. to je već postalo praksom. Naime, te godine u bivšoj školi časnih sestara podpomagani su slabiji gimnazijalci u poučavanju slabijih drugova. Prije se mislilo iznajmiti privatnu kuću i namjestiti je za gimnazijalce i priskrbivati im hranu u naravi (grah, krumpir, žito, maslo itd.) a sad se razmišljalo već o osnutku hrvatskog društva za podupiranje đaka. Već tada su imali pred očima širenje društva po cijeloj Bosni i Hercegovini. Članovi bi izdvajali stalnu članarinu, a očekivalo se i one koji bi darovali veće priloge. Na taj način bi se mogli uzdržvati đaci, a ujedno bi se namaknula i sredstva da se postepeno podignu konvikti uz srednje škole, gdje ih ima. To je omelo osnivanje Dioničkog društva i nabavka strojeva za novu tiskaru. Potom je pokrenut tjednik, odnosno dnevnik Osvit, koji je polagano otvarao oči čitateljima o političkoj situaciji u kojoj živi hrvatski narod u Herceg-Bosni. Navedene činjenice, konačno, dokazuju da su taj cilj i postigli.

2. Stvaranje inteligencije

Zaposjednućem Bosne i Hercegovine dobila je habsburška dvojna država pod svoju kontrolu 51 027 km2 površine tla na kojemu je u to vrijeme živjelo oko 1 142 147 ljudi. Obje zemlje, to jest dvojna zemlja Bosna i Hercegovina, bile su u tom času duboko orijentalizirane, tehnički i gospodarski vrlo zaostale i ustankom kršćanskog stanovništva između 1875. i 1878. dodatno iscrpljene i politički uznemirene. Zahvati modernizacije - čiju je nužnost osmanska vlast doduše uviđala, ali u tom pravcu jedva nešto poduzimala ili provela - bili su prijeko potrebni u svim područjima gospodarskog, kulturnog i političkog života. Nehomogena konfesionalna struktura stanovništva, koja je našla odgovarajući odraz u socijalnim razlikama, činila je svaku mjeru krajnje teškim pothvatom. Konfesionalna je raščlamba zadržala svoju kompaktnost i u austrougarskoj epohi, tako da je konfesionalni ključ ostao glavni identifikator u svim četirima provedenim popisima stanovništva. Konfesionalnih promjena je, doduše, bilo, ali njihov opseg nije dostigao povijesne dimenzije prethodne osmanske epohe bosanske povijesti. I na gospodarsko-socijalnom području samo su se malo izmijenili posjednički odnosi osmanskoga kova. Prema statistici 1895. bilo je 88,34% stanovništva zaposleno u poljodjelstvu kao glavnom izvoru prihoda, naspram 11,66% u drugim zanimanjima. Do 1910. izmijenio se odnos u korist drugih zanimanja tako da je postotak zaposlenih u poljodjelstvu iznosio 86,57% naspram 13,43% u drugim gospodarskim granama.

2.1. Pučke škole

Školska tradicija bosanskohercegovačkih katolika bila je usko povezana s prisutnošću franjevaca. Oni su već u srednjem vijeku izgradili samostanski školski sustav za izobrazbu svoga podmlatka. Nakon osmanskoga osvajanja dospio je franjevački školski sustav u Bosni pod financijski i ideološki pritisak novih vlasti, trpio udarce i stagnirao." Sve do u XIX. stoljeće držale su se franjevačke samostanske škole jedva na površini. Kulturni kontakti sa Zapadom održavali su se preko franjevaca koji su studirali u inozemstvu i vratili se u domovinu. U XIX. stoljeću popravile su se mogućnosti za kulturnu djelatnost kršćana u Osmanskom carstvu i dosljedno tome pojačali su prosvjetiteljski nastrojeni bosansko-hercegovački franjevci svoja nastojanja kako oko poboljšanja izobrazbe vlastitog podmlatka tako i oko podizanja osnovnih škola za svoje vjernike. Nastavu su najprije preuzeli sami franjevci. Od sredine XIX. stoljeća ogledali su se oni za kvalificiranim učiteljskim snagama iz hrvatskog susjedstva i mislili na podizanja srednjih škola. Prvi pokušaji ostali su vrlo skromni, i propadali su ponajviše zbog nedostatka novca.

U sedamdesetim godinama došle su u Bosnu i Hercegovinu Milosrdne sestre redovnice svetog Vinka Paulskog (Milosrdnice ili Vinkovke) i preuzele su do okupacije 1878. školsku nastavu u šest katoličkih osnovnih škola. U austrougarskom opisu stanja iz 1879. navode se 54 rimokatoličke osnovne škole. Nova vlast je postojeće franjevačke škole preuzimalo postupno. 

Bosanski i hercegovački franjevci centralizirali su i modernizirali svoje školske sustave u austrougarskoj epohi. Samostanske škole iz turskog vremena zamijenjene su takozvanim probandatima za Bosnu 1882-1883. u Kreševu kod Sarajeva, 1883.-1900. u Gučoj Gori kod Travnika, a za Hercegovinu na Humcu kod Ljubuškog, od 1889. na Širokom Brijegu. Probandat u Gučoj Gori preuređen je u gimnaziju s četiri razreda 1886. i 1900. premješten u Visoko u novu zgradu. Franjevačka gimnazija u Visokom izrasla je 1914./15. u višu gimnaziju a godine 1916. dobila je pravo javnosti. Probandat na Širokom Brijegu preuređen je 1902./03. također u gimnaziju s četiri razreda, a godine 1918. i višu gimnaziju s pravom javnosti. Katoličke gimnazije u Travniku i Visokom otvorile su svoja vrata i nekatoličkim učenicima i oni su ih posjećivali, muslimani samo sporadično, nešto više Srbi, a najviše Židovi. 
Izgradnja javnog školskog sustava bila je bitno ograničena i odugovlačena zbog nedostatka prikladnih učiteljskih snaga i ograničenih mogućnosti financiranja. Povrh toga naišla je austrougarska školska politika na odbojno držanje Muslimana i Srba. Muslimansko se stanovništvo iz religioznih razloga držalo začahureno, a Srbi su tjerali vlastitu nacionalistički usmjerenu školsku politiku.

Javne osnovne škole s četiri razreda podizane su sljedećim tempom i brojem:

školska godina broj školska godina broj 

1880./81. 38 1912./13. 374
1886./87. 103 1913./14. 399 
1894./95. 163 1914./15. 401
1899./00. 193 1915./16. 414 
1904./05. 239 1916./17. 466 
1909./10. 306 1917./18. 455.

Pribroje li se javnim pučkim školama i one konfesionalne i druge privatne škole, to se ukupna brojka osnovnih škola popela na 568 u školskoj godini 1913./14., a nakon ukidanja srpskih konfesionalnih škola pala na 452 u školskoj godini 1914./15., da bi se u školskoj godini 1915./16. opet lagano povisila na 469 pučkih škola.

Podijeli li se ukupni broj stanovništva Bosne i Hercegovine od 1 990 271 (milijun devetsto devedeset tisuća i 271 stanovnik) na kraju godine 1913. sa sveukupnim brojem pučkih škola 568 iz godine 1913./14., tada je na 3 504 stanovnika dolazila jedna pučka škola, pri čemu je bila zastupana starosna grupa od 0 do14 godina sa 70%. To znači: austrougarsko školsko političko postignuće bilo je još daleko od elementarnog školskog sustava koji bi pokrivao cijelo područje. Uzme li se, nadalje, u obzir da su pojedina područja bila nejednako pokrivena uspostavljenom školskom mrežom i da je nepismenost - prema vlastitom priznanju austrougarskih vlasti - u Bosni i Hercegovini bila raširena više nego u nekim drugim balkanskim zemljama, tada postaje razumljivim zašto je austrougarska školska politika svojim kritičarima - pored politike agrarne reforme - davala najviše povoda za napade. Ti su kritičari bacali krivnju isključivo na okupacijsku vlast a puštali su iz vida faktor nacionalno-konfesionalnog neslaganja koji je onemogućio sveukupni koncept i time okupacijskom režimu olakšao "mlako" ponašanje.
Prema popisu stanovništva 1910. spadalo je 87,84% bosanskohercegovačkog stanovništva na analfabete, pri čemu su pojedine vjere bile različito zastupljene: muslimani s 94,65°, srpskopravoslavni s 89,92%, rimokatolici sa 77,45%.

2.2. Srednje i stručne škole

Prva javna realna gimnazija bila je svečano otvorena 6. studenog 1879. u Sarajevu. Ta je škola započela s radom s devet učitelja, od toga četiri vjeroučitelja iz četiri primate vjere (židovi, katolici, muslimani, srpskopravoslavni) i 96 učenika, od toga 54 u takozvanom "pripravnom razredu". Ta je realna gimnazija u školskoj godini 1883./84. preoblikovana u klasičnu gimnaziju i postupno izgrađena u višu gimnaziju. Prva matura bila je krajem školske godine 1886./87.

Druga javna viša gimnazija bila je otvorena 1893. u Mostaru - djelomice i na pritisak srpskopravoslavnog i katoličkog građanstva u Mostaru - a treća na početku školske godine 1899./1900. u Tuzli. Podizanje četvrte javne više gimnazije započelo je 1911./12. u gradu Bihaću, a zaključeno je tek nakon sloma monarhije. Nakon što je Sarajevska realna gimnazija 1883./84. preoblikovana u klasičnu gimnaziju, ponovno je započela izgradnja realnih škola tek od 1895. Prva od njih otvorena je 1895. u Banjoj Luci. Tehnička srednja škola, podignuta 1890. u Sarajevu - koja je s integriranim građevinskim i šumarskim odsjekom bila koncipirana specijalno za bosanske prilike ali nije zadovoljila očekivanja - bila je od školske godine 1905./1906. postupno dokinuta i na njezinu mjestu otvorena najprije jedna javna niža realna škola koja je do 1909. bila postupno preuređena u višu realnu školu. Nakon opsežne reforme školstva u Bosni i Hercegovini 1912. godine bila je Sarajevska viša realna škola, kao i ona u Banjoj Luci, preoblikovana u potpunu realnu gimnaziju (viša realna gimnazija). Dvije daljnje niže realne gimnazije otvorene su 1912. u Derventi i 1916. u Sarajevu. Prva je 1916. obustavila svoj rad, potonja je radila još u školskoj godini 1918./19. Otvaranje daljnje niže realne gimnazije bilo je planirano za školsku godinu 1914./15. u Livnu, ali se to nije ostvarilo.

Napredak prosvjete fra Didak Buntić je sažeo u slijedeće riječi: «Do nazad nekoliko godina nismo imali u svemu nego 10 pučkih škola, tj. na 10.000 žitelja jednu! No hvala Bogu pod upravom Vaše Preuzvišenosti jedino ovdje možemo zabilježiti znatan napredak, jer nam se je taj broj škola sada podvostručio, te želimo samo, da se u tom pravcu i dalje prosliedi, da barem svaka župa bude imati po jednu školu, jer i sada dolazi jedna pučka škola tek na 4.000 duša. Ovdje nam je spomenuti, da mi nemamo još nijednoga urođenika iz ovoga kraja, koji bi svršio koju višu školu izuzev svećenstvo.

Mi se u čudu pitamo: gdje je taj toliko spominjani civilizatorni rad uprave kroz ovih 30 godina?! Ima ga dakako, ne možemo poreći. No sav je on koncentriran u glavnom gradu i oko željezničkih pruga, gdje to zahtieva strategija i interesi stranaca. Tamo je rad, tamo je napredak, pače luksuz, koji čini nemili i neugodni kontrast sa zapuštenim selima i seoskim pučanstvom, koje je stvoreno rek bi jedino zato, da plaća poreze i da služi spomenutim interesima. Ono je njiva: uviek košena, a nikad gnojena; krava muzara, a nigda hranjena. Zgodno bi se mogla naša zemlja u tom pogledu prispodobiti središnjoj Africi. Kuda naime teku rieke, tuda raste sve bujno i divno, a korak dalje - pustinja pa pustinja. Tako i u nas: kuda prolaze željeznice - pa i one, koje su građene bez ikakve gospodarstvene svrhe i vriednosti [tu se radi]. Ovakav rad uprave mogao bi se prije zvati eksploatacijom nego civilizacijom. Sa zavišću i boli gledamo na Bugarsku, koja se je u isto vrieme oslobodila od turskoga gospodstva, kad tobože i mi, pa gdje je ona, a gdje smo mi?!

Sjetite se dakle, preuzvišeni gospodine ministre, da obstoji jedna zemlja, koja se zove sjevernom Hercegovinom, i da ta također stoji pod Vašom upravom, koju nastava lojalan, miran i svom vladaru posve odan i vjeran narod, na ime kojega niže podpisani župnici, glavari i odbornici uručuju Vašoj Preuzvišenosti ovu našu seljačku Spomenicu, i to jedino s tom svrhom, da Vašoj Preuzvišenosti preporuče svoju kamenitu, težko izkušanu i zapuštenu otačbinu, koja će - uvjereni smo - pod Vašom skrbi, brigom i okriljem otrati suze i nanovo procvasti.

Neka se barem ovaj namet, isto tako cestarina, školarina i brojačina uvrste u obćinski prihod te neka se troši u onim obćinama, u kojim se i pobire.
Dugo bi bilo, Preuzvišeni, izbrojiti sve naše jade i nepravde, koje smo e snosili kroz ovo 30 godina, ali ih ne ćemo više nabrajati, nego ćemo im lieka tražiti u saboru. Istaknut ćemo samo to, da se ne tužimo na velike poreze i ne žalimo toliko, koliko na to, što ti nisu u nikakvu razmjeru s koristi, koju bismo morali od njih imati. Gotovo sav duhan (31.000q), od koga država ima dohotka četiri puta više nego od svih bosanskih šuma, daje ovaj kraj, a dobiva za nj neznatnu odkupninu. A šta se je tu investiralo i utrošilo? 20 pučkih škola, 150 km ceste, 2 državne kuće i jedna štala za magarce. To su nam sve kulturne tečevine kroz ovo 30 godina uprave.»

3. Osnivanje društava

Prije zaposjednuća nije bilo nikakvih priznatih udruženja u Bosni i Hercegovini. I nakon zaposjednuća potrajalo je dulje vremena dok se nije počelo razvijati moderno udruživanje. Razlog za to nije ležao samo u kulturnoj nerazvijenosti i konfesionalnoj raspršenosti bosanskohercegovačkog stanovništva, nego i u političkim mjerama austrougarske uprave. Ona je, vrlo dobro svjesna dvosjeklog značaja takvih asocijacija, nastojala da točnim preispitivanjem statuta udruženja, kao i kontrolom djelatnosti udruženja spriječi svaku nacionalno-političku aktivnost i da dopusti samo bezazleno prosvjećivanje i druženje, čak i da ih potiče ako je to služilo interesima dvojnog sustava Monarhije. Tako postavljeni cilj s obzirom na useljenike postignut je gotovo potpuno. Međutim, računica nije uspjela u slučaju radničkog pokreta za čije su organiziranje useljenici bili bitno odgovorni. Radništvo se nije dalo zatvoriti u čisto stalešku organizaciju, nego je postavljalo zahtjeve u duhu i formama socijalne demokracije.

Vladi je još manje uspijevala računica s obzirom na udruženja domaćeg stanovništva koje je stajalo pod jakim utjecajem nacionalnih ideologija Srba i Hrvata, kao i sunarodnjačkih useljenika, i otpočetka se ponašalo odbojno prema stranoj vladavini. Udruženja domaćeg stanovništva ostajala su u početku slaba, i to do trenutka dok se nije pojavljivala domaća inteligencija. To se dogodilo na prijelomu stoljeća. U to je vrijeme stupila na bosanskohercegovačku scenu prva generacija domaćih apsolvenata visokih škola i ubrzala, kako osnivanja udruženja tako i njihovu politizaciju. Kallayev režim je jednom kombiniranom strategijom pokušao spriječiti politizaciju. Inzistiralo se na Zapadu prihvaćenom odvajanju religije/konfesije i nacije, pri čemu je bila osigurana puno priznanje religije, ali ne i nacije. Nacionalna imena i simboli bili su zabranjeni, i jednostavno brisani pri odobravanju statuta udruženja.

Nakon iznuđenih priznavanja srpskih udruženja bilo je priznavanje hrvatskog značaja domaćih katoličkih udruženja samo još pitanje vremena. Kallayevu režimu nije preostalo ništa drugo nego da pravi uvijek nove ustupke kako ne bi potpuno izgubio obraz. Primjer za to je slučaj katoličko-hrvatskog pjevačkog društva Hrvoje u Mostaru. Udruženje je odobreno pod imenom Narodno pjevačko društvo - iste godine kad je odobreno i odgovarajuće srpsko društvo Gusle. Zahtjevi za preimenovanje koji su slijedili 1890. u pjevačko društvo Zvonimir (hrvatski kralj 1075.-1087./ 88.), 1891. te u pjevačko društvo Tomislav (hrvatski kralj 910.-928.) zajedno s "ukrašavanjem kazališnog zastora s hrvatskim grbom" i 1892. jednostavno u Hrvatsko pjevačko društvo mogli su biti odbijeni samo s vrlo formalističkim obrazloženjima. Novi zahtjev za preimenovanje u pjevačko društvo Hrvoje 1895. ponukalo je okružne vlasti u Mostaru na sljedeće razlaganje:

"Hrvoje (Vukčić Hrvatinić, + 1416) bio je vojvoda splitski, ban Hrvatske i Dalmacije - i također vojvoda Bosne. Težište njegove djelatnosti ležalo je u ujedinjenju Dalmacije, Hrvatske i Bosne i u pokušajima da te zemlje otrgne ispod mađarske sfere moći.Može se mirno ustvrditi da se Hrvoje smatra zastupnikom velikohrvatske ideje u srednjem vijeku i da današnji velikohrvati u njemu slave borca za svoju političku vjeroispovijest."

Ta procjena mogla je, politički gledano, biti točna. Ali zajednički ministar financija Kallay je 1897. popustio "jer - u Kallayevom tumačenju povijesti - Hrvoje je bio domaći knez dok je To¬mislav, čije je ime htjelo nositi udruženje, vladao izvan Bosne i nije sam bio Bo¬sanac niti Hercegovac». To popuštanje bilo je poticaj fra Radoslavu Glavašu da se još 1899. i 1900. stavio na čelo građanima, kušao zagrijati ljude sa strane za ideju o pomaganju đacima za što se bio zagrijao i biskup fra Paškal Buconjić. Tu akciju je prihvatio spomenuti Ivan Milićević. On je 1900. stupio u sudsku službu u Sarajevu. Fra Radoslav mu je pisao da razgovara s ljudima iz Hercegovine i da ih zagrije za pothvat o pomaganju siromašnog podmlatka iz gradova i sela, „koji su voljni učiti, da se tako s vremenom odgoje ljudi, koji će se u svoje vrijeme odužiti narodu radeći za nj i za hrvatsku stvar“. Smrću ministra Kallaya 1903. umrlo je i Kallayevo bošnjaštvo i pjevačko se društvo moglo konačno upisati kao hrvatsko pjevačko društvo. Tri najuspješnija i za kulturni i politički razvitak najznačajnija udruženja proizašla su iz izravne inicijative inteligencije: srpska Prosvjeta, muslimanski Gajret i hrvatski Napredak."

4. ULOGA FRA RADOSLAVA GLAVAŠA

Idejni pokretač akcije za pomoć učenicima, srednjoškolcima i studentima koncem devetnaestog i početkom dvadesetog stojeća bio je rektor Franjevačke bogoslovije u Mostaru fra Radoslav Glavaš (1867.-1913.). Studij filozofije i teologije pohađao je (tri godine) i završio u Perugi (Italija) i položio strogi ispit iz moralke (De gratia), a dvije godine specijalizacije u Innsbrucku (Austrija). U jesen 1891. gotovo sam vodio je Bogoslovno učilište na Širokom Brijegu. Predavao je dogmatiku i moralku, te naizmjenice kaonosko pravo ili crkvenu povijest ili govorništvo (retoriku). Godine 1893. u Asizu je položio stroge ispite iz dogmatike te, i ovoga puta, «zadobi najbolje priznanje» između konkurenata. Nasuprot zamolbi Generala franjevačkog reda da fra Radosalv Glavaš postane profesor na Antonianumu u Rimu, planovi hercegovačkih franjevaca i ovoga puta prevagnu. Provincijal ga je 12. studenog 1893. imenovao ravnateljem Franjevačke bogoslovije na Širokom Brijegu - danas bismo rekli rektorom. Malo kasnije – 1895., kad je dovršen franjevački samostan u Mostaru i u nj preselila Bogoslovija sa Širokog Brijega, i Glavaš dolazi u Mostar s istim dužnostima i ulogama. 

Glavašev dolazak u Mostar uveliko je ubrzao kulturni i nacionalni pokret u Hercegovini. S vremenom tu fra Radaslav preuzima vodeću ulogu ne samo na kulturnom području nego i na organizacijskom. Svojom spremom i superiornošću svoga talenta nastavio je i usavršio djela predšasnika - sjetimo se fra Petra Bakule, biskupa fra Anđela Kraljevića i fra Franje Milićevića, koji je privremeno ostavio Franjevački red da preuzme tiskaru u svoje »vlasništvo« i da izdaje prve hrvatske novine u Hercegovini. Kad je Milićević oronuo i žalosna srca promatrao kako je tadašnja vlada uspjela, svojim ljudima, da više ne izlazi »Glas Hercegovca« i da njegova tiskara nestaje, tada Glavaš osniva »Dioničko društvo«, nabavlja istoimenu »Dioničku tiskaru« i pokreće politički list »Osvit«, te razvija planove o novim socijalno-kulturnim akcijama. Te akcije su iscrpile Glavaševe životne snage do te mjere da mu je 1899. liječnik savjetovao da više ne radi takvim tempom. Uza sve to fra Radoslav ulaže do maksimuma sve svoje sposobnosti i nastavlja započeta i planira nova djela. 

Na taj način Mostar dobiva zavidnu ulogu u kulturno-vjersko-nacionalnom razvoju Bosne i Hercegovine - i ne samo tu! - a Provincija staje uz bok ostalim franjevačkim provincijama u užoj domovini i Redu. Godine 1896. hercegovački franjevci su proslavili pedesetogodišnjicu osnutka vlastite zajednice, a fra Radoslav Glavaš je bio duša tih proslava. Godine 1901. franjevci su ga izabrali za definitora - savjetnika u upravi Provincije. Na toj službi ostao je tri godine – upravo u vrijeme kada se osnivalo i podizalo Hrvatsko potporno društvo.

Njegovoj neumornoj radinosti i njegovoj neodoljivoj rječitosti« - ističe fra Leo Petrović – “mora se zahvaliti, da su onako sjajno uspjele« navedene proslave. Plod te zgode je nezaobilazna Spomenica. Zatim Glavaševoj se isto tako radinosti ima najviše zahvaliti da je 1898. osnovano u Mostaru »Hrvatsko dioničko društvo«, te osnovana »Hrvatska dionička tiskara« i iste godine pokrenut hrvatski politički list Osvit, čiji su najljepši uvodnici i prigodni članci istekli i opet iz vještog pera istoga Glavaša. U »Osvitu« su osvanuli i poznati Glavaševi polemični članci, koje je on g. 1900. sabrao i izdao u posebnoj brošuri Malo više istine, kao i članci koje je 1904. izdao pod naslovom Politika bosansko-hercegovačkih franjevaca u prošlosti i sadaš¬njosti. U isto vrijeme fra Radoslav Glavaš zanosi fra Ambru Miletića, fra Davida Nevistića i fra Špiru Šimića - profesore na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru idejom o pokretanju jednoga kršćanskog obiteljskog lista. Kod njih je naišao ne samo na odobrenje nego i na svestranu suradnju. Tako su početkom 1900. godine do čitatelja došli prvi brojevi Kršćanske obitelji, a “dični sokolovi i vrli pregaoci za hrvatske svetinje« - urednici i suradnici - bili su obasuti najljepšim čestitkama. Glavaš je uz uređivanja Kršćanske obitelji - do g. 1904. - pokrenuo i istoimenu knjižnicu i u njoj izdao pet raznih djela. 

Istovremeno fra Radoslav Glavaš traži materijalnu pomoć kod dobročinitelja i radi na osnivanju »Hrvatskog potpornog društva« za pomoć siromašnim đacima srednjih i visokih škola. U odzivu prijatelja čuo se i prijedlog da se u svakom većem mjestu osnuje filijala tog društva. Tako bi se »našao na okupu cijeli narod, i to: bogatiji kao dioničari, srednji kao članovi, a sjeromašni putem sakupljanja milostinje u nedilju i svetkovine (u crkvi)«. Na taj način bi ovo društvo postalo »prava blagodat za naš narod«. Tako se započelo preko Osvita i nastavilo preko Kršćanske obitelji pripremati širu javnost za podržanje i dugovječnost planitranog Društva na veću uhar naše vrijedne mladeži. Zamisao fra Radoslava Glavaša za osnivanje navedenog društva, bez ikakve sumnje, svjedoči o Glavaševu neiscrpnom duhu inicijative, te iskrenom i praktičnom rodoljublju. Bio je čovjek koji je težio velikim djelima i pothvatima, a osobito je bio tankoćutan spram nepravdama i slobodi, odlikujući se pravdoljubivošću, što mu je zasigurno priskrbilo mnoge prijatelje, ali i neprijatelje. Bio je čovjek privlačne vanjštine, uglađena govora, a stekao je zavidnu filozofsku i teološku, te književnu i povijesnu naobrazbu, kao humanist bio je čovjek velikog znanja i umijeća. Fra Radoslav Glavaš bio je, ne rubni promatrač, nego pokretač i graditelj povijesti. Činio je čudesa hrabrosti zauzimajući se slovom i tvorom za odgoj hrvatske inteligencije.

4.1. Utemeljenje Društva u Mostaru

Odavno se je osjećala potreba da se osnuje potporno društvo za našu učeću mladež, jer je i bijeda bila velika. Najviše su patili naši visokoškolci u Zagrebu, Beču i Gracu. Istu misao izrazio je i Ivan Milićević riječima: stara je ideja stvaranja hrvatskog društva za podupiranje đaka, a do njenog ranijeg ostvarenja nije moglo doći zbog ondašnjih teško podnošljivih prilika. Pripreme za osnutak društva jače se kristilariziraju u vremenskom razdoblju između 1897. i 1901. godine. Bosanska je vlada htjela zapriječiti osnivanje takvog društva ili mu barem oduzeti svako hrvatsko obilježje. Još u godini 1901. mostarski tjednik Osvit otvorio je rubriku, u kojoj je oglašivao sve darovatelje za pomoć naših đaka. 

Ne samo u javnim glasilima nego i među profesorima na Franjevačkoj bogosloviji zapodijevali su se razgovori o odgoju hrvatske inteligencije. Prije 13. prosinca 1901. rektor Franjevačke bogoslovije fra Radosalv Glavaš je predao zamolbu gradskom predstojniku Brodniku u Mostaru, da «mogu držati skupštinu u korist osnutka družtva za podpomaganje sirotinje, osobito đaka na sveučilištu». Predstojnik je, nastavlja fra Dujo, danas (13. prosinca) pred podne zovnuo sve odbornike: fra Radoslava Glavaša, Stjepana Radulovića, Juru Smoljana 'Crnoga' i Blaža Merdžu te im rekao, da im ne može dozvoliti skupštinu, pošto su lani pitali Srbi, odnosno rišćani, dozvolu za takvo jedno družtvo – to obstoji, premda nema potvrde - drugo, jer takvo družtvo nema svrhe po njihovu mišljenju, premda je humanitarno.» Tako se državna vlast suprotstavila predstavnicima hrvatskog naroda koji su na zakonit način činili korak po korak za doborobit hrvatske inteligencije, a kroz prste je gledala na društvo što su ga osnovali predstavnici srpskog naroda bez dozvole. Vlada je pomagala Srbima velikim donacijama za Srpski vjestnik, a fra Dujo ističe da se ta pomoć podigla do 40.000 forinti, «da se bore protiv Hrvatim». Nadalje, vlada uzdržaje muslimanski list Bošnjak «koji brani bošnjaštvo, samo neka su jedni protiv drugim žešći». 

Neposredni povod za osnutak Hrvatskog potpornog društva, piše u mostarskom Osvitu, «dala je prva matura u velikoj gimnaziji mostarskoj godine 1901.» Tada je maturiralo sedam Hrvata a ni jedan nije dobio Vladinu stipendiju za daljnje školovanje, dok su iste godine 6 srpskih i jedan muslimanski maturant iz Mostara dobili takve stipendije. 

Provincijal i tajnik biskupa fra Paškala Buconjića fra Dujo Ostojić je u svom dnevniku potanko zapisao vrijedne podatke koji su pratili osnutak Hrvatskog potpornog društva. Da se omete da hrvatska rodoljubna ideja Vlada pokreće akciju da osnuje Gospojinsko društvo. Dana 2. prosinca 1901., zapisao je fra Dujo, da je kod biskupa bila žena baruna Pitnera, okružnoga predstojnika, zatim žena gimnazijalnog direktora Karla Kudlicha, da kupe članove za podporu siromašnih grada Mostara. Društvo će se zvati Gospojinsko družtvo. Član plaća godišnje čeriti krune. Fra Dujo komentira da bi bolje bilo, da se je ustanovilo katoličko društvo nego ovako bez određenog naziva. Pet dana kasnije fra Dujo je zapisao: «Ovih prošastih dana potakao je fra Ambro Miletić da se osnuje hrvatsko katoličko družtvo za podpomaganje siromašne katolike u cieloj našoj Hercegovini: onda su njeki tom prigodom potakli, da se osnuje družtvo, koje će podpomagati siromašne učenike, osobito one, koji uče na sveučilištu u Zagrebu. To bi se družtvo imalo proširiti po cieloj Bosni i Hercegovini.» Kad je za to saznao «naš vezir, okružni predstojnik baron Pitnera - možda migom ostalih turskih ulizica – potaknu oni tako zvano gospojinsko družtvo u Mostaru za podupiranje u obće sirotinje, ko bajagi da će u to družtvo stupiti turci (muslimani), rišćani i katolici. Tada se prihvatiše velike agitacije, osobito žena barona Pitnera kao tobožnja pokroviteljica, onda dat bezbeli nalog, da se i druge uplivne žene zauzmu za tu svrhu, kao Rojal, upraviteljica više djevojačke škole, zatim žena direktora gimnazije Karla Kudlicha, žena Draga Ko'lera, gradskog inžinjera, onda žena Ivke Bašadura. Svi ti, piše fra Dujo, rade svim silama, da ubiju ta dva nauma što su ih katolici potakli. To više, što svi ti jesu crno katolici, pa bi htjeli, da odmah u zametku uguše taj naš pokret. Da je sreće, oni bi nastojali poput drugih katolika po svietu, da se osnuje katoličko družtvo, ali oni naši rade nami na zator.» Tom prigodom, «u svojoj velikoj čovjekoljubnosti, sudac napiše jedan članak, u kome spominje tri velika reformatora: Mojsija, Isusa i Muhameda. Liepo! Kršćanstvo se bori tisuću godina protiv tomu turskom fanatizmu i divljaštvu, a ovaj katolik sudac zove Muhameda velikim reformatorom! Taj sudac nije nitko drugi nego Pajitoni, koji u svojoj prevelikoj ljubavi za čifute - koji su svagdje framazuni – i za Turke, koji i jesu protiv krstu uobće i svagdje, pa ga još mieša sa svojim Spasiteljem!» 

Tako vladina milostiva ruka koja, reklo bi se da gladi Hrvate, ali čim hoće štogod za sebe učiniti «odmah znade naći načina, da uduši u nami katolicima svaku klicu za bolju budućnost i naš napredak». 

Profesori Franjevačke bogoslovije na čelu s fra Radoslavom Glavašem zapazili su navedenu Vladinu politiku i zaključili da sami moraju tražiti materijalnu pomoć svršenim maturantima i budućim studentima kako bi stvorili hrvatsku inteligenciju. Oformili su posebni odbor ad hoc i tiskanom zamolbom zamolili pučanstvo u Bosni i Hercegovini da odboru saopće svoje mišljenje. Oni sui dobili mnogo izjava i pisama, da svi pristaju uz rad odbora ad hoc. Od ideje, uvjetovane Vladinom protuhrvatskom politikom prešlo se na konkretna rješenja. Hercegovački franjevci, pod predsjedanjem provincijala fra Augustina Zupca i u nazočnosti nekolicine mostarskih rodoljuba, okupili su se 7. siječnja 1902. u provincijalatu franjevačkog samostana u Mostaru i donijeli odluku o osnutku Društva. Evo kako je to suvremenik zapisao: «Sinovi hrvatskog naroda - franjevci - osjetili su potrebu da se nađu kakva sredstva kojima bi se omogućio sigurniji napredak naše učeće mladosti po školama. Franjevcima su se pridružili rijetki rodoljubi. Njihovi predstavnici sastadoše se u siječnju (7.) 1902. Najsigurnije mjesto njihova sastanka bio je Franjevački samostan, a najpouzdanije osobe biskup fra Paškal Buconjić i provincijal fra Augustin Zubac. U samostanu naših franjevaca u Mostaru okupili su se na dogovor, kako bi se moglo pomoći našim đacima. Sastanku je pretsjedao provincijal fra Augustin Zubac, te iza duga i ozbiljna raspravljanja zaključiše sastaviti društvo za siromašne đake. Dana 16. siječnja 1902. biskupov tajnik fra Dujo Ostojić je zapisao: “Danas su bili ovdje kod biskupa fra Ilario (Radoslav) Glavaš i (Stojan) Radulović, koji hoće uz pomoć biskupa i provincijala da osnuju Hrvatsko podporno družtvo zapotrebne đake srednjih i visokih škola iz Bosne i Hercegovine. Vlada im je to odbila preko gradske oblasti po nalogu samog okružnog barona Petnera. Nu odbor se je tomu usprotivio te im zaprijetio, da će stvar ćerati do same vlade u Sarajevu, onda do samoga cara u Beču. Još im je natuknuo, da će izdati brošuru ili predstavku caru i ministru, u kojoj će iznijeti sva gravamina (=optužbe), koja je vlada učinila katolicima kroz dvadeset i dvije godine. Zatim da će svi katolici stupiti u opoziociju protiv vladi. Čini se da je navedena prijetnja iznudila pozitivno rješenje. Međutim, pojedini hrvatski intelektualci iz Sarajeva poslali su savjet biskupu fra Paškalu Buconjiću i rektoru Franjevačke bogoslovije fra Radoslavu Glavašu. Naime, dr. Nikola Mandić i dr. Tugomir Alaupović su pisali u Mostar “da o tome sada šutimo mi u Mostaru, će bajagi biti bolje tamo u Sarajevu poslije”. Vjerojatno na nagovor spomenutih iz Sarajeva je hrvatskim rodoljubima u Mostar upućeno i drugo pismo. To pismu su potpisali Petar Zelenika (Mostarac), Udović i družina Pordušić. U Mostaru su prepoznali da je to vladino maslo “jer što oni pišu, to je isto nami govorio gradski predstojnik Franjo Brodnik, koga rišćani zovu Juretom Zagorcem”. 

Da se riješe odugovlačenja i bacanja luga u oči biskup fra Paškal Buconjić je 16. siječnja 1902. napisao službeno pismo okružnoj oblasti u Mostar tužeći se na nepravdu, da rišćanskih stipendista ima u mostarskoj gimnaziji 33 s 12.000 kruna, dok katolika ima samo 13 s 2.200 kruna, a od tih je 5 činovničkih sinova! Dakle samo 8 đaka katolika hercegovačkih, premda je mnogo više katolika u Hercegovini nego rišćana, a (imaju) samo 4 viećnika”. Nadalje, isti biskup se tuži na nepravdu prema katolicima koja se čini u upravi. Naime, “u gradskom vieću je samo 3.800 rišćana, a imaju 6 viećnika, dok katolika ima 3.400, a imaju samo 4 viećnika”. Nadalje, prilikom zapošaljavanja vrši se nepravda prema katolicima, “svršeni preparandisti ne mogu odmah dobiti učiteljsko mjesto, vlada ih ne će da namjesti, već ih mnogo godina drži, da gladuju, a njihovu plaću ždere. Naprotiv rišćani su odmah namiješteni a nisu još ni svršili preparandiju”. Nadalje je biskup upozorio na političku pozadinu pri namještanju rišćanskih učitelja, koji se namještaju “tamo gdje u školi ima više katoličke djece ili barem polovica, kao na primjer u Bijelom Polju, gdje ima dvaput više katolika. Barem onih, koji mogu školu polaziti. Isto tako u Ljubuškom ima jedan rišćanin učitelj, a gotovo nijedno rišćasko dijete u školi. U mostarskoj ženskoj školi ima dvoje rišćanske djece i rišćanska učiteljica i jedna čifutka – Mandolfo kod stotinu katoličke djece. Onda u višoj djevojačkoj školi isto tako nepravedno” se protežiraju pravoslavni učitelji iiteljice s ciljem da šire pravoslavnu kulturu i pismenost na štetu hrvatske. 

Desetak dana kasnije, točnije 25. siječnja 1902. fra Radoslav Glavaš je posjetio biskupa fra Paškala Buconjića i donio mu odgovor na pismo što su uputila viđenija lica iz Sarajeva radi utemeljenja Hrvatskog potpornog društva. On im je odgovorio “da mi u sporazumu s biskupom ne možemo pristati na njihove zahtjeve, tim više, pošto su oni isključili đake viših škola, što je nama bila upravo glavna zadaća”. To stajalište potpisao je cijeli odbor ad hoc. Što se smislilo, to se brzo i učinilo, te se sastavila pravila , koja su uz biskupa fra Paškala Buconjića i provincijala fra Augustina Zubca potpisala još dvanaestorica rodoljuba. Zadužili su nekoliko osoba da sastave Pravila društva. To su bili učitelj Ante Jukić i Stojan Radulović. Njihov tekst je pregledao i dotjerao fra Radoslav Glavaš. Nakon potvrde javnog mnijenja o planiranom koraku pravila su poslana Vladi na potvrdu. Pravila su sastavljena i poslana Zemaljskoj vladi u Sarajevo. Priređivački odbor poslije prvoga sastanka pošalje pravila Zemaljskoj Vladi na odobrenje. 

Protivljenju nekih Sarajlija pridružio se i biskup fra Paškal Buconjić: “okolnosti i razloge moram uvažiti, pa molim i Vas (vjerojatno dr. Mandića), da ih ozbiljno uzmete u obzir”. Glas o sastavu društva, stoji u daljnjem tekstu, proširila se brzo širom naše domovine, te je osnivajući odbor dobio iz svih većih mjesta Herceg-Bosne pouzdanice i želje, da se Društvo što prije i kod njih osnuje. Kako su mjeseci prolazili a potvrda pravila iz Sarajeva nije stizala, u Mostaru su se pobojali da bi vlada mogla preko uprave u Sarajevu, gdje ima i ovisnih ljudi, nekako djelovati na rad društva. Radi zatezanja s odobrenjem pravila došlo je do jačeg istupa odbora ad hoc u Mostaru protiv vlade, jer je odbor bio stavljen u kušnju, čekajući uzalud pravila. Na češće požurivanje rodoljuba pred¬ložena pravila biše odobrena na dan sv. Ćirila i Metoda, 5. srpnja 1902. Odobrenje pravila radi onodobnih prilika uslijedilo je iznenada. Prema Pravilima Društvo je dobilo ime: HRVATSKO POTPORNO DRUŠTVO ZA POTREBNE ĐAKE SREDNJIH I VISOKIH ŠKOLA IZ BOSNE I HERCEGOVINE SA SJEDIŠTEM U MOSTARU.” 

Čim su stigla odobrena pravila odmah se je počelo pripremati za prvu, konstituirajuću skupštinu, koja bi zakazana za 14. rujna 1902. godine. Dana 14. rujna 1902. održana je konstituirajuća skupština na kojoj je izabran upravni odbor. Neopisivo je bilo veselje, jednodušan odaziv na ovu skupštinu na koju su svi listom došli. U smislu društvenih pravila § 10. per acclamationem bijahu izabrani: za predsjednika: fra Radoslav Glavaš, prof. bogoslovije. Tajnim glasanjem za potpredsjednika je izabran Martin Čule, trgovac; za I. tajnika prof. Bartol Inhof; za II. tajnika učitelj Ante Jukić, za I. blagajnika prof. Leo Jamnicki, za II. blagajnika trgovac Blaž Merdžo, za odbornike građani: Ilija Ivanković, Petar Smoljan, Toma Kovač, Mato Smoljan, te prof. Kosta Urumović i sud. prislušnik Janko Ašperger; za revizore: ing. Drag. Kohler i trgovac Nikola Smoljan. 

Na istoj skupštini jednoglasno je biran za pokrovitelja HRVATSKOG POTPORNOG DRUŠTVA biskup fra Paškal Buconjić. Broj utemeljitelja se polagano povećavao. Tako se 1910.ili 1911. već spominju: Fišić Angja, Galić Marijan, Fra Radoslav Glavaš, Kvesić Anto, Merdžo Blaž, Merdžo Josip Mijatov, Mikačić Adam, Fila Šandrk, Samostan Franjevaca, Slišković Ivan, Sukić Stjepan.Prva odborska sjednica držana je 21. rujna 1902. u jednoj sobi biskupskog konsistorija, koju je biskup Buconjić besplatno ustupio u staroj biksupiji (Vukodolu). Na sjednicu su došli svi odbornici potpuno spremni. Na njoj su stavljeni prijedlozi i stvarani zaključci programatičkog sadržaja. Zaključeno je, da se tiskaju društvena pravila u 500 primjeraka; 500 komada poziva rodoljubima po Bosni i Hercegovini, da se prime povjereništva i da osnivaju podružnice, 200 komada poziva odličnim rodoljubima, da se upišu kao dobrotvori ili utemeljitelji; 100 komada poziva pjevačkim društvima i čitaonicama, da se upišu kao utemeljitelji i da prirede po jednu zabavu u korist društva.

Na istoj sjednici svaki odbornik prima na se dužnost za koju će se skrbiti tako da svaki mora na sjednicama odgovarati za dio posla kojega se je primio. Među odbornicima je vladalo posvemašnje povjerenje, ljubav i suglasnost u svim pitanjima, koja zasijecaju u interese društva.Odbor se često sastaje i smišlja načina, kako bi povećao prihode. Na početku pomišlja na izdavanje šibica, cigar-papira i na proizvodnju sapuna pod društvenim imenom. Od izdavanja šibica odustaje na molbu Ćirilo-Metodskog društva, premda su već bili u korespondenciji sa domaćim tvrtkama.Odbor se je obraćao na pojedince da se zauzmu i da osnivaja podorganizacije, ali je to slabo uspjevalo. Pomišljali su na izašiljanje pouzdanih ljudi u pojedine krajeve, napose u Dalmaciju i Hrvatsku. Za Hrvatsku i Slavoniju odbor opunomoćuje Mehm. Džal. Kurta, pravnika u Zagrebu, da prikuplja utemeljitelje i dobrotvore i da imenuje povjerenike. U samom Zagrebu upisano je 34 utemeljitelja i 186 članova. Lijep je odaziv bio i u svim ostalim mjestima Hrvatske i Slavonije. Dočim se je Dalmacija vrlo slabo odazvala osim nekoliko istaknutijih ličnosti. Odbor je sa povjerenikom, g. Kurtom, koji je požrtvovno svoj posao vršio, skrupulozno obračune sviđao. 

Otadžbenici su srdačno pozdravili osnutak Hrvatskog potpornog društva u Mostaru. Društvo je svoj rad otpočelo 1. listopada 1902. godine. Dana 2. listopada iste 1902. godine fra Dujo Ostojić je potvrdio postojanje Hrvatskog potpornog društva u Mostaru i naglasio da su To Društvo utemeljili hercegovački fratri svojim prilozima. Među utemeljiteljima se nalaze: biskup fra Paškal Buconjić s prilogom od 100 kruna, Franjevački samostan u Mostaru sa 100 kruna, Kršćanska obitelj sa 100 kruna, fra Dujo Ostojić sa 100 kruna, fra Pio Knezović sa 100 kruna. Tako je pet fratara utemeljitelja dalo ukupno 500 kruna. Hrvatsko potporno društvo se raširilo u sve slojeve i u sve zemlje hrvatske, te je pozvano svećenstvo i učiteljstvo, da u svojim mjestima porade za raširenje Društva. Ideja mostarskog društva brzo se širila podružnicama i povjereništvima po Bosni i Hercegovini pa i po Hrvatskoj (u Zagrebu, Zemunu, Senju), i kao prva potvrđena je 3. svibnja 1903. podružnica u Tuzli, a istom 9. listopada 1904. podružnica u Sarajevu. Za osnutak podružnice Hrvatskog potpornog društva u Mostaru, u Sarajevu posebno su zaslužni Ante Palandžić i Jozo Udovičić. Oni su bili među prvima, koji su i od prije uveli u Sarajevu spomenutu podružnicu. 

Glavna je briga odbora bila kako namaći prihode nužne za rad društva. Obratili su se hrvatskom pučanstvu koje se, iako je živjelo u krajnjoj bijedi, izvrsno odazivalo u svojim mogućnostima. Na koncu prve godine djelovanja Društvo je imalo: 1. dobrotvora (biskup Josip Juraj Strossmayer), 174 utemeljitelja i 564 redovnih članova sa znatnim prihodima. Krajem 1903. Društvo je imalo preko 600 članova; prihodi i glavnice stalno rastu: već u drugoj društvenoj godini priređuje društvo svoju prvu društvenu zabavu (8. studenog 1903.), izdaje svoj kalendar Hrvoje i zaključuje godinu s ukupnim prihodom od 16.062.46 K i gotovinom od 14.204.32 Krune od čega ostaje za temeljnu glavnicu 12.062.52 K, a kad se u trećoj godini prihodi digoše do 18.953.14 i glavnica do 13.146.16 K, dana 9. rujna 1904. zaključi društvo graditi svoju kuću i kupi potrebno zemljište za 3.600 K. U isto vrijeme zaključeno je izdavati društvene šibice i polovicu čistoga dobitka od toga davati družbi Ćirila i Metoda. 

Prva društvena godina bila je najaktivnija a i najplodonosnija. Uprava društva nije popuštala u svom prvom, žaru, nego su se počele javljati poteškoće sa strane. Riječi Ante Jukića na II. društvenoj skupštini imaju vrijednosti i danas: "Mnogi naši ljudi nijesu zapravo ni shvatili cilja ovoga društva, te se je trebalo boriti sa mnogim predrasudama, dok si je društvo bar donekle prokrčilo put u sve slojeve našega naroda. Mnogi su shvatili cilj društva jednostrano i sebično, te su stupili u društvo jedino radi toga, da sebi - odnosno svojoj djeci - odatle koristi crpu, a nijesu imali na umu višeg cilja...., da radi narodne stvari treba svoju korist podvrgnuti općoj i da je društvu cilj potpomoći one mladiće, koji imaju mara i volje za nauku a sredstva nemaju". Predsjednik fra Radoslav Glavaš otvarajući skupštinu aludira na poteškoće, koje su kočile društveni rad. "U nas, rekao je predsjednik Glavaš, vlada velika dezorganizacija, u nas se svakom poslu podmeću klipovi, pa je tako bilo i s našim društvom. Mi imamo puno deklamatora, ali malo radnika." Iz Hrvatskog ptpornog društva, s vremenom, potekla je i ideja o organiziranju dobrotvnornih zabava koje će kjasnije postati tradicija. Prva takva zabava organizirana je u Mostaru 8. studneog 1903. godine. Odbor Hrvatskog potpronog društva nastojao je i na druge načine povećati prihode. Tamo su potekle ideje o proizvodnji žigica, cigaret-papira i sapuna pod društvenim imenom.

Prva podružnica koju je osnovalo Hrvatsko potporno društvo bila je u Donjoj Tuzli koja je potvrđena od Vlade 3. svibnja 1903. godine. Dobiva se dojam da je pronađen način te je razbudio ono stoljećima zatočeno rodoljublje hrvatskog puka koje je na oltar hrvatske misli prinosilo svoj obol. Prikupljanje prihoda za Društvo kroz desetljeća u raznim prigodama je dokaz «osobite ljubavi prema svom bližnjem, ljubavi prema svom napaćenom narodu, jednog silnog i zanosnog rodoljublja koje se brinulo svakom zgodom da bi omogućilo školovanje nadarenoj djeci koja oskudijeva materijalnim sredstvima. Jedna tako odškolovana generacija nije zaboravila svoj dug zgodnim zabavama da Hrvat prinese svoj obol, pruži dokaz svoje iskrene ljubavi prema svom puku, prema njegovoj 'učenoj mladeži' koja se po bijelom svijetu pati zbog neimaštine, pa nerijetko i prekida svoje studije samo zato što nema od čega živjeti. Istinska ljubav, ljubav koja nikad ne prestaje, ljubav koja je pokretač događanja, koja je pomak smrti u život, ona ljubav po kojoj će se prepoznavati Kristovi učenici i sljedbenici – ovdje u našim krajevima u ovo vrijeme očitovala se i preko brige za 'potrebne đake srednjih i visokih škola', očitovala se svojim prilozima, svojim milodarima u trenucima najveće radosti i veselja, u časovima kad je srce zagrijano pićem, u trenucima izobilja. I to su upravo onakvi darivaoci kakve apostol Pavao preporučuje: 'Jer Bog ljubi vesela dariovaoca'. Neka ne bude ni jednog imendana, ni jednog vjenčanja, ni jednog krštenja, u našim kućama i obiteljima da se u tim radosnim časovima ne sjetimo i NAPRETKA. 

Poteškoća je bilo i kod same uprave u susretu sa prvim neprilikama ne pokaza se dovoljno upravne spretnosti. Društveni je rad, barem u provinciji, najviše radi toga zapinjao, što je središnja uprava imala svoje sjedište u Mostaru. Mnoge podružnice i povjereništva zatajiše s radom, nisu slale članarinu i tražile prijenos centralne uprave u Sarajevo. Sve ovo dalo je povoda, da se fra R. Glavaš ne htjede primiti ponovnoga predsjedništva, da Ante Jukić, B. Inhof i V. Pogačnik daju svoje ostavke. 

Tako, fra Radoslav Glavaš je postavio Hrvatsko potprono društvo u Mostaru na sigurne noge, protivio se sjedinjenju sa Sarajevom i 18. studenog 1903. predao upravu Društva fra Špiri Šimiću. Fra Špiro je vodio Društvo godinu dana. Skupština bira za predsjednika fra Špiru Šimića, koji ostaje samo jednu godinu. Treći predsjednik msgr. fra Nikola Šimović, istina ostaje u istom svojstvu do konačne fuzije «Hrvatskog potpornog društva« i «Napretka«, ali glavne poslove vodi marni, nesebični i ustrajni prof. Jamnicki. On je bio duša društva i davao sve inicijative. Radi njegovih zasluga za društvo na skupštini 1925. biran je začasnim članom «Napretka«.

4.2. Utemeljenje Društva u Sarajevu

Čuvši za uspjeh hrvatskih rodoljuba u Mostaru u studenom 1902. godine grupa hrvatskih intelektualaca, na poticaj dr. Tugomira Alaupovića, odlučila je utemeljiti slično potporno društvo sa sjedištem u Sarajevu. Društvo su prozvali Hrvatsko društvo za namještanje djece u zanate i trgovinu. Dana 9. studenog napisana su i pravila. Pravila je sastavio dr. Tugomir Alaupović uz pšomoć Đure Vrinjanina i Dušana Plavšića. Privremeni odbor Društva izabran je 11. studenog 1902., prihvatio je Pravila, a već «sutradan su predana pravila vladinom povjereniku na odobrenje». Sarajevskom Društvu vlada je odugovlačila potvrdu pravila. Na odobrenje pravila čekle su se gotovo dvije godine. 

Vlada tek 6. rujna 1904. uruči Ivanu Raguzu, privremenom predsjedniku Napretka Pravila, s tim da ih primi glavna skupština i ponovno se podnesu na potvrdu. Osnivačka skupština Napretka održana je 10. rujna 1904. u prostorijama Trebevića, na kojoj su jednoglasno Pravila prihvaćena i izbran prvi Odbor. Predsjedik dr. Tugomir Alaupović, profesor; dopredsjednik i tajnik Marko Kuzmanović, činovnik; odbornici: Ivo Barešić, Jozo Udovičić, Anto Palandžić, Ivan Spahić, Marko Debić obrtnici i Đuro Vrinjanin, činovnik. Zanimljivo je da već «30. listopada 1904. iznajmljuje Napredak sobu kod g. Josipa Udovičića za 8 kruna mjesečno i nabavlja potrebni namještaj u zajednici sa sarajevskom podružnicom Hrvatskog potpornog društva iz Mostara». Glavna je briga i jednog i drugog odbora bila kako namaknuti prihode nužne za rad društva.

4.3. Ujedinjenje Društava

Sve su okolnosti, piše fra Leo Petrović, vodile koncentraciji narodnih sila u Bosni i Hercegovini. U narodnom pokretu Sarajevo je bilo posve mrtvo sve do početka ovoga stoljeća. Tamo su se međutim naseljavali naši ljudi, naši profesori i činovnici, koji su počeli raditi na narodnom poslu. Sarajevo, glavno mjesto Bosne i Hercegovine, postalo je ne samo političko nego i kulturno središte bosansko-hercegovačkih Hrvata. Narodna je potreba tražila da se i središnja uprava «Hrvatsko potporno društva« preseli u Sarajevo. To su znali odmah na početku rodoljubi u Mostaru. Na drugoj društvenoj skupštini, 18. list. 1903. odbor izjavljuje, da «je spravan u suglasju skupštine središte društva prenijeti u Sarajevo, ali je tada pozvano Sarajevo, da prije sastavi sebi podružnicu, pa da se tako u tom smislu sa središnjim odborom u Mostaru može u zdogovor stupiti«.

Na IV. glavnu godišnju skupštinu, držanu dne 15. siječnja 1905., Sarajevo izašilje prof. Antuna Tandarića i vlč. Antu Alaupovića. Oni su donijeli punomoći od 380 članova iz Travnika, Livna, Tuzle i Sarajeva, u namjeri da ishode zaključak, da se prenesu sjedište društva u Sarajevo. Ovaj naum nije pošao za rukom jer nije imao oslona na pravilima.

«Napredak«, osnovan u rujnu 1904., imao je zadaću pomagati samo naučnike, mijenja svoja pravila i nadodaje da će u buduće pomagati i učenike. Radi toga, na društvenoj skupštini Potpornog društva od 8. list. 1905. preko Đure Džamonje stavlja prijedlog, da i Potporno društvo preuzme dužnost pomaganja i šegrta. Ovaj «Novi Napredak« postaje u Mostaru simpatičniji, nu do fuzije još ne dolazi. Prijenosu sjedišta društva u Sarajevo neki se svom energijom protive (fra Radoslav Glavaš i Petar Nikole Ančić), većina, pod utjecajem prof. Jamnickoga, pomalo popuštaju. Svi ipak stoje na stanovištu, da sav društveni imetak ostane u Mostaru. Tim više to traže, budući da su bosanske podružnice «Hrvatsko potporno društva« još prije predale «Napretku« lijepu svotu novaca. 

Misao fuzije dolazi u završnu fazu. Sada se traži pogodna baza na kojoj se ima provesti fuzija. Sarajevo predlaže: 1. da se u Mostaru osnuje »Glavna podružnica Napretka za Hercegovinu«; 2. da ova podružnica zadrži sav imetak «Hrv. potp. društva«, kojeg je ovo do časa sjedinjenja posjedovalo.Na ovoj podlozi, pod sigurnim izgledima u uspjeh fuzije, sazvana je zadnja izvanredna skupština «Hrvatskog potpornog društva« za 6. siječnja 1907. na kojoj je većinom glasova zaključeno: 1. da se raspušta Hrvatsko potporno društvo i 2. da se osnuje Dobrotvorna zaklada bivšeg Hrvatskog potpornog društva, koja će potpomagati vrijedne a siromašne hrvatske đake.«

«Hrvatsko potporno društvo postojalo je do 20. svibnja 1907., a Napretkova podružnica u Mostaru držala je prvu konstituirajuću skupštinu dne 20. siječnja 1907., na kojoj je izabran slijedeći odbor: predsjednik: prof. Viktor Pogačnik; potpredsjednik trgovac Adam Mikačić, tajnik prof. Ante Kobačić, knjigovođa tehn. of. Marko Knežić, rizničar trgovac lvan J. Smoljan, odbornik obrtnik Petar Soldo, zamjenici: trg. Mijat Merdžo i obrtnik Pavo Pavković; revizor: prof. Leo Jamnicki. 

Godine 1907. došlo je do stvarnog ujedinjenja društava u Mostaru i Sarajevu. Naime, u nedjelju 6. siječnja 1907. građanstvo Mostara, Hrvati iz svih stališa, već do devet i četvrt izjutra dupkom napuni krasnu novouređenu hrvatsku čitaonicu Hrvoja. Došli su uzveličati čin sporazumka o sjedinjenju bratskih potpornih društava: Hrvatskog potpornog društva za potrebne đake srednjih i visokih škola iz Bosne i Hercegovine sa sjedištem u Mostaru i Hrvatskog društva za namještanje djece u zanate i trgovine – Napredak iz Sarajeva. Tako, ističe Ivan Milićević, od znamenitih zametaka Hrvatskog potpornog društva u Mostaru i od kasnije zasnovanog Napretka, koja su se stopila u jedno, imamo danas Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo Napredak, koje vrši svoju tešku zadaću onako, kako to iziskuju svakodnevno veći zahtjevi, koji se na nje stavljaju. 

Tako, to je udruženje preimenovano u Hrvatsko kulturno društvo Napredak proširilo svoju djelatnost na srednjoškolce i studente. Siječanjskim sporazumom 1907. krenulo se punim jedrima i uspjesi su postajali iz dana u dan sve znatniji, sve širi, sve mnogovrsniji, sve učinkovitiji u svojoj humanitarnoj, gospodarskoj i kulturno-prosvjetnoj djelatnosti. Na temelju onodobnog tiska i sačuvanih arhivskih dokumenata stječe se dojam da je Napredak pronašao način te je razbudio ono stoljećima zatočeno rodoljublje hrvatskog puka koje je na oltar hrvatske misli prinosilo svoj obol. Svaki dar ili milodar pružila je ljubav razboritog, rodoljubnog i radosnog srca. Iako izvješća donose da se sakupljalo po gotovo svim mjestima diljem Herceg-Bosne, iz sačuvanih podataka se vidi da je ovaj običaj bio kud i kamo izrazitiji u Hercegovini nego u Bosni. Izvan BiH imamo samo nekoliko obavijesti (Gospić, Slunj, Slano). Sve te akcije dokaz su jedne osobite ljubavi prema svom bližnjem, ljubavi prema svom napaćenom narodu, jednog silnog i zanosnog rodoljublja koje se brinulo svakom zgodom da bi omogućilo školovanje nadarenoj djeci koja oskudijevaju materijalnim sredstvima. Jedna tako odškolovana generacija nije zaboravila svoj dug i iz njenih redova, prvenstveno, dolazi kasnije poticaj na svim zgodnim zabavama da Hrvat prinese svoj obol, pruži dokaz svoje iskrene ljubavi prema svom puku, prema njegovoj učećoj mladeži koja se po bijelom svijetu pati zbog neimaštine, pa nerijetko i prekida svoje studije samo zato što nema od čega živjeti. Zbog toga ću ponoviti apel koji se pojavljivao često na stranicama i glasila i kalendara HKD Napredak: NEKA NE BUDE NI JEDNOG IMENDANA, NI JEDNOG VJENČANJA, NI JEDNOG KRŠTENJA u našim kućama i obiteljima da se u tim radosnim časovima ne sjetimo NAPRETKA. 

Broj članova Napretka popeo se do 1913. na preko 4 000, broj njegovih ogranaka narastao je na 110, dok se zgrada udruže¬nja u Sarajevu nalazila u izgradnji. I to je udruženje imalo nekatoličke članove - muslimane, židove i evangelike, ali ne srpskopravoslavne. "Napretkova" glavna podružnica u Mostaru od 1907. preuzima ulogu Hrvatskog potpornog društva. Nakon sjedinjenja prestalo je suparništvo među društvima i stvoreni su uvjeti zajedničkog djelovanja građanstva i inteligencije. "Napredak" je ubrzo ojačao u tolikoj mjeri da se po njemu sudilo o kulturnoj i prosvjetnoj jakosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Središnja uprava "Napretka" bila je u Sarajevu, glavne podružnice u Mostaru i u Zagrebu, a u ostalim mjestima podružnice i povjereništva. "Napredak" se financirao od članarina, dobrovoljnih priloga, zabava, društvenih izdanja i prihoda od vlastitih nekretnina. Tijekom vremena "Napredak" je podigao četiri muška i dva ženska konvikta za odgoj srednjoškolske omladine. Muški konvikti bili su u Sarajevu (Konvikt kralja Tomislava), u Mostaru (Konvikt “Kralj Petar Svačić”), u Banjoj Luci i u Tuzli. U Sarajevu su bila oba ženska konvikta (Katarine i Zore Zrinjski). Uoči Drugog svjetskog rata "Napredak" je imao domove u Sarajevu, Zenici, Konjicu, Novom Sarajevu, Bihaću, Brčkom, Alipašinu Mostu i Vitezu, a bilo je kupljeno zemljište za gradnju konvikta i u Zagrebu.

5. Konvikt “Kralj Petar Svačić”

Napredak je razvijao višestruku, a na poseban način kulturno-odgojno-stipendijsku djelatnost. Da što više oplemeni srdaca i umova odgoji, hrvatski domoljubi su u Mostaru sagradili vlastiti Konvikt. Glavna godišnja skupština od 18. listopada 1905. jednoglasno je zaključila, da se sagradi Društveni dom. Odbor se odmah dao na gradnju, kojom je potpuno bio zauzet, pa nije mogao dospjeti da druge društvene poslove redovito obavlja. Organizacija društva potpuno je izostala. Uz ostale svakovrsne poteškoće i ovo je doprinijelo, da je moralo doći do likvidacije. Konvikt je građen 1905., a nadograđen 1926. U Konviktu su imali smještaj i prehranu nadareni đaci iz Hercegovine. Broj srednjoškolaca i studenata koji su dobivali stipendije bio je velik. Dva nobelovcu, Ivo Andrić i Vladimir Prelog, bili su stipendisti Napretka.Evo kako je dr. fra Leo Petrović opisao gradnju i nadogradnju Napretkova konvikta „Kralj Petar Svačić“ u Mostaru.

5.1.Gradnja Doma

Kada su rodoljubi u Mostaru, dne 14. rujna 1902. zasnovali Hrvatsko potporno društvo za siromašne đake i naučnike odmah su smišljali način, kako će sigurnije postići naumljenu svrhu. Prema zaključku sjednice od 9. siječnja 1903., koji je i izvanredna skupština od 11. istog mjeseca usvojila, samo se je 1/3 čistih prihoda imala utrošiti, a 2/3 prihoda moralo se je stavljati u fond društva ili kupiti kuću za eventualno teže prilike. Kako je u ono doba bankovni kamatnjak bio dosta nizak (4%) na skupštini od 9. listopada 1904. pada zaključak, da se imade praviti kuća, te se daje u dužnost novomu odboru, da ima u slijedećoj društvenoj godini ovu namisao ostvariti.

Već 4. lipnja 1905. zaključuje se kupnja zemljišta u Liski ulici, za koje se je dalo 3.600 K. prema izvještaju na skupštini od 8. listopada iste godine. Na toj je skupštini definitivno zaključeno, da se na kupljenom zemljištu gradi kuća. Vođenje gradnje povjerava se graditelju g. Stjepanu Škrobiću, koji je i nacrt napravio, a dodjeljuju mu se kao građevni odbor, uz onodobnog predsjednika fra Nikolu Šimovića, gg. ing. Drag. Kohler, ing. Brozović, Petar Nikole Anćić i prof. V. Pogačnik. Stjepan Škrobić je za nacrt i vođenje gradnje tražio honorar 4% od cjelokupne svote izdataka, što je odbor i prihvatio, kao najpovoljniju ponudu.

U veljači 1906. čine se sve priprave za gradnju. Odbor imade pune ruke posla, češće drži sjednice, traži zajam od 14.000 K. piše zamolbe na sve podružnice i uglednije pojedince, da priteknu u pomoć. Na sve se strane traže sredstva, kako posao ne bi zapeo. Pod kraj ljeta zgrada je izvana bila gotova, ali zidovi nijesu bili izrađeni - a i kasa je bila prazna. Uza sve poteškoće, prema izvještaju tajnika na skupštini od 2. prosinca 1906. »kuća se je napravila«.Društvo je utrošilo cijelu svoju gotovinu u iznosu od 22.675.97 K. Budući da je gradnja stajala 46.109 K društvo je zapalo u dug od 23.433.03 K, a odbor u veoma neugodan i težak položaj. Odbor se je sada obraćao na sve strane za pomoć, tražio zajam od banaka i od privatnika. Molba je poslana i na »Napredak« u Sarajevo. U pomoć su pritekli najpripravnije prof. V. Kolis i gđa Ecija Jamnicky, koji su uz 5% kamata dali zamoljene svote. U godini 1907. »Napredak« se ponudio za otplatu cijeloga duga uz intabulaciju na Dom i 6% kamata. Tako se je privremeno moglo otpočinuti i postepeno otplaćivati dugove »Doma«.

Na sjednici od 27. siječnja 1918. prof. Bratičević bio je sretan, da je mogao odbor izvijestiti, kako je »Dom« potpuno isplatio dugove i da nema više vjerovnika!

5.2. Dobrotvorna zaklada hrvatskog potpornog društva

Bosanske podružnice, koje je predvodila sarajevska podružnica Hrvatskog potpornog društva nastojale su, da se radi zgodnijeg i uspješnijeg poslovanja središnja uprava društva prenese u Sarajevo. Mostarski su se rodoljubi tome najenergičnije opirali. Ali, kada su bosanske podružnice to uporno tražile, mostarska je središnja uprava dovedena time u težak polo¬žaj. »Da se ne cijepaju hrvatske narodne sile, na skupštini, 6. siječnja 1907. »Hrvatsko potporno društvo« zaključuje likvidaciju i pristupa »Napretku« kao »Glavna podružnica«, na prijedlog sarajevskih delegata. »Napredak« je sada uvrstio u svoja pravila »potpomaganje hrvatskih đaka«.

Premda su mostarski Hrvati pristali na fuziju, i dosljedno na pre¬seljenje centrale u Sarajevo, ipak se nijesu htjeli ni pod kakovu cijenu odreći svoga posjeda, teškim trudom sagrađenog »Doma«. U to su svrhu osnovali posebni, od »Napretka« sasvim neovisni odbor, od 4 lica i dali mu izrađena pravila, po kojima se imade »Zakladnim Domom« upravljati.

Odboru »Zakladnog Doma« puno je truda zadavala briga, kome da iznajme svoja četiri moderno uređena stana. Jedva su iznajmili 2 stana privatnicima, a druga 2 Financijskoj direkciji, za ukupnu cijenu 4.720 K godišnje kirije. Sa najamninom se je htjelo najprije dug otplaćivati, i onda istom, prema § 1. Pravila Zaklade »potpomagati siromašne, a vrijedne hrvatske đake i naučnike«.

Međutim se je još prije posvemašnjeg oduženja po gdjekoja potpora podijelila.

Iako je odbor »Zakladnog Doma« početkom 1918. godine podmirio svoje vjerovnike nije dugo postupao u duhu svojih pravila, po kojima je »Zakladni Dom« posve neovisan od »Napretka« i njegove podružnice u Mostaru; svršetkom rata navališe seoska djeca u školu, pa im je trebalo olakotiti školanje.

5.3. Konvikt u Mostaru

Bosanska je vlada, odnosno sabor još u godini 1914. podijelio veće svote »Prosvjeti« i »Gajretu« a za »Napredak« je otpala srazmjerna svota u iznosu od 240.000 K, koja se je imala razdijeliti na pojedina okružja u Bosni i Hercegovini. Na Hercegovinu bi otpala svota od ca 60.000 K. Budući da je Središnja uprava »Napretka« pravila veliki konvikt u Sarajevu, to se je cijela svota upotrebila za sarajevski konvikt.

Davno prije (1903.) Mostarci su snovali da prave konvikt - uvijek je manjkalo sredstava. Dragovoljno su cedirali Središnjoj upravi svoj dio votirane svote po b. h. saboru, tim radije, pošto im je Središnjica obećala, da će slijedeće godine graditi konvikt u Mostaru. Svjetski rat pomrsi sve i svačije osnove, namisao za pravljenje konvikta u Mostaru morade se odgoditi do boljih vremena.

U mjesecu se rujnu god. 1919. na vrat na nos žurilo da se barem nekoliko seoske djece, najviše iz Ljubuškoga, smjesti pod krov. Na brzu ruku moglo se isprazniti 2 stana u »Zakladnom Domu« i tamo kakogod smjestiti par desetaka djece.

Muke, patnje, jade i nevolje, koje su podnosili od 1919. do 1924. godine predsjednici podružnice u Mostaru, gg. Nikola M. Smoljan i Silvije Murvar sa svojim odbornicima, ne dadu se ni opisati. Središnja je uprava bila zaokupljena svojim centralnim konviktom u Sarajevu. Najprije u pomoć priteče presvj. gospodin fra Alojzije Mišić, biskup u Mostaru, koji je dao i čč. Školske sestre za vođenje gospodarstva i čistoće, što je bilo upravo u dezolatnom stanju.»Zakladni Dom« imao je četiri lijepa, prostrana i komodna stana ali nije bio uporabiv za konvikta, koji mora imati veće prostorije za spavaonice, učionice i blagavaonicu. Prilike su kategorički imperativno zahtijevale, da se »Dom« adaptira, za konvikt. Pravili su se projekti, tra¬žila sredstva, sve se je poduzimalo, da se to vitalno pitanje jedanput uredi. U svježoj su uspomeni one burne sjednice na godišnjim glavnim skupštinama u Sarajevu od 1923. do 1926., kada su mostarski delegati, Krešimir Ančić, dr. Bariša Smoljan, dr. fra Leo Petrović, dr. Mate Bonačić i Silvije Murvar do pravih scena dovodili, tražeći da se jednom uređenje mostarskog konvikta digne sa dnevnog reda. Post tot discrimina rerum na skupštini u srpnju 1926. pada konačna odluka, da se »Zakladni Dom« adaptira i nadogradi.

Skice su bile već gotove. Projektant adaptacije g. M. Loose predvidio je trošak preko 400.000 D. Mislilo se je, da će se to ogromna svota barem za 20% smanjiti prigodom natjecanja. Usprkos opetovanog natjecanja - gdje su sarajevski, mostarski i ljubuški poduzetnici sudjelovali - ukupna je svota konačno ostala na 400.000 D. Premda je Središnja Uprava bila mišljenja, vidjevši se pred teškom situacijom, da se sa gradnjom odgodi, odbor mostarske, tada već Glavne podružnice ipak otpoče sa radom: otkri »Dom«, navede majstore da zidaju drugi sprat, naredi da se kopa i uređuju podrumske prostorije.Kao što su prigodom gradnje »Doma« god. 1906. tako su i sada poslije punih dvadeset godina odbornici Glavne podružnice, napose građevni odbor, gg. Dr. Petrović, K. Ančić i M. Loose, kojima je pomagao i g. P. Ančić na stotinu nezgoda naišli. Središnja je uprava sve moguće činila, da posao ne bi zapeo, a da opet cjelokupno društvo ne dođe u krizu. Gradnja je bila u mjesecu veljači 1927. gotovo u kritičnom stanju; sredstva su bila presahla. Ovo je utjecalo na građevne poduzetnike gg. L. Buljana i S. Zeleniku, koji rad usporiše smanjivši broj radnika. Napredovanju gradnje smetalo je i to, što je 40 đaka bilo za cijelo vrije¬me rada u kući. Naravno da su i đaci puno patili, jer se red nije mogao držati, a manjkale su i sve pogodnosti za učenje. Ne samo da su đaci imali nezgode i neprilike nego i još više čč. sestre, koje su morale preko ruševina ulaziti i izlaziti i k tome nemoguću čistoću uzdržavati. Čim je bio gotov podrum tamo su odmah smjestili učionicu, blagavaonicu i kuhinju. Sve osim kreveta. Kod svega toga sada je bilo udobno! Posao se je polako turao naprijed, tako da je trajao gotovo punu godinu. Istom početkom školske godine 1927./28. mogli smo sve prostorije upotrijebiti.

Kolaudacija s poduzetnicima poduzeta je 12. prosinca 1927. U nadogradnju i adaptaciju utrošilo se je, prema komisijskom protokolu prigodom preuzimanja zgrade, kojoj su ispred Središnje uprave prisustvovali gg. predsjednik društva preč. Anto Alaupović, Mirko Valentičić i N. Varda, 410.500.09 dinara, a ostalih je troškova bilo 26.763.99 dinara. Nastojanje hercegovačkih rodoljuba s ovim je nakon 25 godina s uspjehom okrunjeno.

5.4. Zgrada

Zgrada je duga izvana 27.50 m, a široka 12 m. U podrumu se nalazi: kuhinja, đačka blagovaonica (duga 17 m) ostava za zalihu živežnih namirnica, priručna ostava, blagovaonica čč. sestara i prostorija za ugalj i drva. U prizem1ju su: društvena i konviktska kancelarija i pisarna, odborska soba, glazbaonica, kućna kapelica, radionica i spavaonica čč. sestara, ostava đačkog i konviktskog rublja i konačno banja. U prvom katu imadu prostorije: velika učionica (duga 22.50 m), dvije opetovnice, stan i kancelarija prefekta te knjižnica. U drugom katu nalazi se: 4 đačke spavaonice, u koje se može smjestiti 75 kreveta, umivaonica sa 10 slavina (česama), prolaz na balkon (dug 11.80 m) i 2 banje. U podkrov1ju je jedna prostorija u kojoj se nalazi rezervoar za vodu, budući da vodeni pritisak gradskog vodovoda - osobito u ljetno doba, ne može za dva gornja kata davati vodu. Voda se diže pomoću električnog motora, koji radi automatski. Sve su prostorije spojene prostranim i dobro osvijetljenim hodnicima, koji idu sredinom zgrade.

Prostor oko kuće nije dostatan, pa smo prisiljeni jednu bašču iza zgrade uzimati pod najam. Iz nje imademo dostatno povrća preko godine, a ima nešto i južnoga voća u njoj. Do konvikta leži lijep gradski park, koje dobro dođe i našim đacima. Sama se zgrada nalazi na najljepšem položaju u Mostaru, u blizini škole i u vrlo mirnom predjelu, okružena samim vilama i baščama.

Vanjština je zgrade veličanstvena i ukusna, jedna od najljepših mostarskih kuća, prava palača. Služi na diku i ponos ne samo »Napretku« nego svima Hrvatima. Mogu se sretnima osjećati svi, koji su svoj dio doprinijeli za njezino podizanje i lako zaboraviti sav trud, što su ga za nju uložili.Dao Bog, da pokoljenja, koja će se u ovom konviktu odgajati budu na korist i čast hrvatskoj nam domovini! Tako završi hrvatski i franjevački mučenik dr. fra Leo Petrović (1883.-1945.). 

Zaista, Napretkov konvikt u Mostaru materijalizira sve one napredne europske ideje koje je hrvatski narod razvijao na našim prostorima u vrijeme s kraja XIX. i početka XX. stoljeća. On je tijekom svog postojanja predstavljao žižu kulturnih aktivnosti u Mostaru. Teško je naći značajniji objekt u Hercegovini, koji nije sakralnog karaktera, a koji tako zorno svjedoči o kulturnoj povijesti hrvatskog naroda na prostorima Mostara, Hercegovine, ali i šire.

5.5. Prefekti u Napretkovu konviktu

+++

6. Uprava Hrvatskog potpornog društva odnosno Napretka u Mostaru do 1929. 1902.

Prof. fra Radoslav Glavaš od 14. IX. 1902. do 18. XI. 1903.

Predsjednik: fra Špiro Šimić 18. XI. 1903.- 9. VI. 1907.

Povjerenik, Đuro Džamonja 1906.

Predsjednik: fra Nikola Šimović, 9. VI. 1907.- 20. V. 1907. (?)

1906. godina

Mostar - povjerenik: Gjuro Džamonja

1907. godina

Podružnica Mostar a) upravni odbor: Predsjednik: Viktor Pogačnik; Podpredsjednik: Adam Mikačić; Tajnik : Janko Ašperger; Blagajnik: Ivan I. Smoljan; Knjigovodja: Marko Krezić; Revizor: Leo Jamnicky; Odbornik: Petar Soldo; Zamjenik: Mijat Merdžo; Zamjenik: Pavo Pavković.b) članovi utemeljitelji: Blaž Merdžo, Adam Mikačić, Ivan Slišković.c) podupirajući članovi: Antunović Ante, Arapović Mato, Arapović Vilim, Ašperger Janko, Boras Ivan, Bilošević Petar, Bratićević Ivo, Banoža Mate, Bulić A. H., Beck Viktor, Bojćić Pero, Bogut Ana, Belli Ivan, Belli Franjo, Budimir Blaž, Bišćan Ignac, Bašadur Petar, Brozović Josip, Buchberger Josip, Belošević Milan, Babić Stojan, Budimir Vidak, Čović Petar, Čović Dušan, Ciliga David, Ćerkez Mato, Džamonja Đuro, Dračić N., Dedić Ilija, Erić Ivan, Ehrlich Simom, Erić Petar, Englert Justina, Frommer David, Franić Olga, Gausch Franjo, Grabovac Stjepan, Grbarović N., Grizelj Ivan, Gabarić N., Hulles Isidor, Ivanković Ilija, Inhof Bartol, Ilijić Stjepko, Juković Ljubo, Juvan Artur, K. D., Kovačević Ivan, Köhler Dragutin, Kolis Vinko, Dr. Kucharski Simon, Kobačić Ante, Kohn Makso, Kakariggi Nikola, Karačić Jozo, Kvesić Vid, Kacl Tugomila, Kožulj Ilija, Komljenović Pavo, Keglević Ivan, Konjevod Gjuro, Krezić Marko, Kordić Ante, Kveić Ante, Kožulj Ivan, Kujundžić Ivan, Krešo Ivan, Kruszelnicki Franjo vit., Knezović Jozo, Korač Ana, Katura Ivan, Kalember Marija, Lesko Pavao, Lasta Tomo, Ljolje Ana, Ljoljić Lucija, Lasić Ante, Lasić Ivan, Milićević Ivan, Mikačić Adam, Merdžo Mijat, Markić Kata, Mikolji Franjo, Mihić Ivan, Mihić Nikola, Mihaljević Petar, Manola Vice, Mrduljaš Stjepan, Mitrović Franjo, Meštrić Franjo, Marinović Franjo, Matulić Franjo, Milićević Ivan Mišin, Martinović Matan Martecchini J., Pavlović Franjo, Pichler Antun, Pavković Pavo, Pinjuh Mate, Pogačnik Viktor, Prpić August, Pušić Melanija, Peželj Tereza, Precca Mara, Pović Jozo, Radnić Mijo, Rimac Mate, Rosandić Stjepan, Reddi Oskar, Rajal L., Skoho Pero, Smolčić Josip, Sladek Franjo, Smoljan Nikola M., Smoljan Pero, Soldo Jozo, Soldo Petar, Soče Jure, Stiplašek Josip, Stunić Ivan, Suran Ambroz, Suton Ilija, Suton Martin, Šešelj Ivan, Šešelj Marko, Šapina Mirko, Škrobić Mara, Škrtić Adam, Trogulić Ivan, Tuholj Šimun, Turkalj Marija, Uhlir Vilma, Vacek Josip, Veble Marko, Vujica Marijan, Vasilj Lovro, Vasilj Pero, Vlaho Ivan, Vetrošek Andrija, Vrlić Paško, Wohlgemuth Petar, Zubac Paško, Žagrović Mataj. d) Ukupno: 3 utemeljitelja i 144 podupirajuća člana.

1908. godina

Podružnica Mostar

a) Upravni odbor: Predsjednik: Leo Jamnicki; potpredsjednik: Ivan Boras; tajnik: Mato Divić; blagajnik: Ante Kobačić; knjigovogja: Marko Krezić; revizor: ispražnjeno; odbornik: Pavo Pavković; zamjenici: Petar Soldo, Pero Šiljeg.

b) Članovi utemeljitelji: Galić Marijan, Merdžo Blaž, Merdžo Mijat, Mikačić Adam, Sliško¬vić Ivan.

c) Redoviti članovi: Arapović Ivan, Ašperger Janko, Boras Ivan, Bratičević Ivo, Banoža Mate, Bulić A. H., Belobrk L., Beck Viktor, Bojčić Pero, Bogut Ana, Budimir Blaž, Belli Ivan, Bišćan Ignac, Bašadur Petar, Belošević pl. Milan, Baković Marijan, Čović Dušan, Ćosić Tomo, Ci¬liga Davorin, Džamonja Gjuro, Divić Matija, Danon Zadik, Dupin Oton, Džeba Cvitan, Erić Ivan, Englert Justina, Franić Olga, Gausz Franjo, Grabovac Petar, Grabovac Stjepan, Gutmann S., Hulles Izidor, Inhof Bartol, Jechl Hinko. Jurković Ljubo, Juvan Artur, Karačić Jozo, Katura Ivan, Kobačić Ante, Kovačević Ivo, Köhler Dragutin, Kovač Ana, Krezić Marko, Kucharski dr. Simeon, Kudlich Dragan, Kolsić Ante, Lipovac Pavo, Ljolje Ana, Löwy Izak, Mili¬čević Ivan P., Markić Kata, Mikolji Franjo, Mihić Ivan, Manola Vice, Mrduljaš Stjepan, Mitrović Frano, Meštrić Josip, Merdžo Jozo, Mazzi dr. Dominik, Mihić Stjepan, Malenica Andrija, Pavković Pavo, Pavlović Ivan, Pogačnik Viktor, Pušić Melanija, Pavković Ante, Radman Petar, Radnić Mijo, Rimac Mato, Reddi Oskar, Ra¬jal Ludmila, Rosenfeld Julije, Smoljan Nikola M., Soče Jure, Soldo Petar, Šešelj Ivan, Šešelj Marko, Suton Ilija, Škrobić Stjepan, Smolčić Josip, Suton Martin, Stiplošek Josip, Stumić Ivan, Soldo Jozo, Stanić Blaž, Šujanski Karlo, Turkalj Marija, Vacek Josip, Vasilj Pero, Verović Mara, Vlaho Ivan, Vujica Marijan, Vladić Ante, Vlajo Cezar, Žagrović Matej.d) Ukupno: 5 utemeljitelja i 95 redovitih članova.

1909. godina

Podružnica Mostar Upravni odbor: Predsjednik: Leo Jamnicky; potpredsjednik: Petar Grabovac; tajnik: Petar Soča; blagajnik: Ante Krezić; revizori: Antun Kobačić, Mate Banoža; odbornici: Mato Divić, Niko Krešić, Pavo Pavković; zamjenici: Stjepan Mrdulja, Stjepan Žanko.

1910. godina

Podružnica Mostar Upravni odbor: Predsjednik: Leo Jamnicky, gimn. profesor. Potpredsjednik: Petar Grabovac, podtajnik duh. režije. Tajnik: Dr. Mato Bonačić, fin. perov. vježbenik. Blagajnik: Stjepan Grabovac, por. oficijal. Revizori: Mato Banoža, učitelj i Niko Krešić, porezni oficijal. Odbornik: Anto Kobačić, g. prof., M. Divić g. prof. i dr. L. Petrović. Odborski zamjenici: Stjepan Ćolić i Tomo Kovač. Za šegrte: Ivan Šešelj.

Povjereništva podružnice, i to: Široki Brijeg kod Mostara: Povjerenik: Ivan Krešić. Gradnići: Povjerenik: Franjo Mužanić.

Članovi:Dobrotvori: fra Buconjić Paškal, biskup; dr. Dominik Mazzi, odvjetnik i Nikola Smoljan.Utemeljitelji: dr. Božić B., Galić Marijan, fra Radoslav Glavaš, Fišić Angja, Kvesić Ante, Merdžo Blaž, Mikačić Adam, Samostan otaca Franjevaca i Slišković Ivan.Redoviti č1anovi: Azimović Mato, Banoža Mato, Bašadur Petar, Bogut Ana, dr. Bonačić Mato, Boras Ivan, Bratičević Ivo, Crnković Ruža, Ćosić Tomo, Danon Zadik, Dedić Ilija, Derota Luize, Divić Matija, Divić Stjepan, Domanik Lujza, Dupin Oton, Džamonja Gjuro, Džeba Cvitan, Erić Ivan, Gausr Franz, Golmicer Filip, Grabovac Petar, Grabovac Stjepan, Guttman Salamon, Hulles Izidor, Inhof Bartol, Jakovljević Kata, Jurković Ljubo, Juvan Artur, Karačić Jozo, Kobačić Antun, Köhler Dragutin, Komljenović Jure, Königsfeld Roza, Kovač Ana, Kovačević Ivan, Krešić Niko, Krezić Filomena, Kudlich Dragutin, Ljolje Ana, Lasta Pero, Looze N., Malenica Andrija, Manola Vice, Markić Kata, Matela Josip, Mihić Ivan, Miličević lvan, Mitrović Franjo Mrduljaš Stjepan, Neferović Stjepan, Pavić Jakov, Pavković Pavao, Pavlović Ivan, Precca Josip, Prezl Stanislav, Pop de Alamor, Pušić Melanija, Radimiri Uilo, Radman Petar, Radnić Mijo, Rajal Ludmila, Reich Alois, Rimac Mato, Rohak Ivan, Rosenfeld Julije, Rožić N. M., Salvesani Petar, Smolčić Josip, Smoljan Nikola, Sočo Jure, Sočo Petar, Spužević Cvitan, Steiner Moritz, Strmecki Ferdo, Suton Ilija, Suton Martin, Šarac Nikola, Šarić Ilija, Šešelj Ivan, Škrobić Stjepan, Šmicerle Marija, Šnjanski Karlo, Trolić Niko, Vacek Josip, Vasilj Petar, Vlaho Ivan, Vrbančić Ferdo, Vladić Tonka, Zelenika Franjo, Zagrović Matija, Žanko Stjepan i Župančić Karlo. 

1911. godina

Podružnica Mostar Upravni odbor: Predsjednik: Leo Jamnicky, profesor. Potpredsjednik: Mijat Merdžo, posjednik. Tajnik: Petar Sočo, učitelj. Blagajnik: dr. Mato Bonačić, fin. vježbenik. Odbornici: Tomo Kovač, posjednik; Mato Banoža, učitelj; Ivan Boras, um. oruž. stražmeštar i Ivan Kelez, učitelj trg. škole. Odbornici zamjenici: Stjepan Čolić, posjednik i dr. fra Leo Petrović .Za šegrte: Ivan Šešelj, pis. adjunkt. Revizori: Niko Krešić, por. oficijal i M. Banoža, učitelj.

Članovi:Dobrotvori: † fra Paskal Buconjić; dr. Dominik Mazzi i Nikola Smoljan. Utemeljitelji: Fišić Angja, Galić Marijan, Fra Radoslav Glavaš, Kvesić Anto, Merdžo Blaž, Merdžo Josip Mijatov, Mikačić Adam, Fila Šandrk, Samostan Franjevaca, Slišković Ivan, Sukić Stjepan.Redoviti članovi: Azinović Mato, Bač Josip, Banoža Mato, Bašadar Petar, Dr. Bonačić Mato, Dr. Božić Božidar, Boras Ivan, Bratičević Ivo, Bucanjić Nikola, Crnković Ruža, Ćošić Tomo, Danon Zadik, Divić Matija, Dupin Oto, Džamonja Gjuro, Erić Ivan, Gausr Franz, Golmicer Filip, Guttmann Salamon, Hrvić H. Mustafa, Hulles Izidor, Inhof Bartol, Ilić Josip, Jakovljević Kata, Jurković Ljubo, Juva, Artur, Karačić Jozo, Kelez Ivan, Kobačić Ante, Köhler Dragutin, Dr. Kolbe Ivan, Komljenović Jure, Kovač Ana, Krešić Niko, Krezić Filomena, Malenica Andrija, Markulin Arčido, Mihić Ivan, Mihić Nikola; Miličević Stojan, Miličević Ivan, Mitrović Frano, Mrdoljaš Stjepan, Neferović Stjepan, Pavković Pavao, Pavlović Ivan, Pehar Jakov, Precca Angjelko, Prezel Stanislav, Poljak Ana, Poljak Mijo, Pop de Alamor, Pušić Melanija, Radimiri Milo, Radman Petar, Reich Alois, Rimac Mato, Rohak Ivan, Rosenfeld Julije, Rozić N. M., Sečka Dragutin, Salvesani Petar, Skender Nikola, Smolčić Jozo, Smoljan Grgo, Smoljan M. Nikola, Smoljan Rada, Sočo Petar, Staf.. Alois, Stanić Zvonko, Soldo Mara, Suton Ilija, Suton Martin, Šandrk Ivica, Šešelj lvan, Šešelj Marko, Škrobić Stjepan, Smicerle Marija, Sujanszky Karlo, Tambić Vlado, Tolj Stojan, Trolić Nikola, Vacek Josip, Vasilj Petar, Vlaho Ivan, Vlaho Krstina, Zelenika Frano, Žagrović Matija, Župančić Karlo, Zdunić pl. Josip, Bogut Ana, Veldamon Vinko, Ivan Krešić, Stanko Smoljan, Luka Kurbanović.Povjerenici: Gradnići kod Mostara: Franjo Mužinić učitelj. Široki-Brijeg: Ivan Krešić, škol. upravitelj.

1912. godina 

Podružnica Mostar

Upravni odbor: Predsjednik: Anto Kobačić, profe¬sor. Potpredsjednik: Mijat Merdžo, trgovac. Tajnik: Mato Banoža, učitelj. Blagajnik: Ivica Šandrk, bankovni činovnik. Revizori: Kelez Ivan, učitelji i Ivan Šešelj, činovnik. Odbornici: Leo Jamnicky, prof.; Petar Sočo, učitelj; o. fra. Leo Petrović, svećenik. Zamjenici: Dr. Mato Bonačić, perov. vježb. i Tomo Kovač, obrtnik.

1913. godina

(nisu podaci dostavljeni)

1914. godina 

Podružnica Mostar

Upravni odbor: Predsjednik: Nikola M. Smoljan. Potpredsjednik: Ivan Bratičević. Tajnik: Franjo Jakopić. Blagajnik: Edo Marušić. Revizori: Leo Jamnicky i Stjepan Mrduljaš. Odbornici: Fra. Leo Petrović, Ante Pavković i Ivan Boras. Zamjenici: Petar Šiljeg i Radoj Belić.Svih članova 186 i to: 2 dobrotvora i 21 utemeljitelj i 163 redovna.

1915. godina

(nisu podaci dostavljeni)

1916. godina

(nisu podaci dostavljeni)

1917., 1918., 1919., 1920.

(Kalendar nije tiskan)

1921. godina 

Podružnica Mostar

Upravni odbor: Predsjednik: Murvar Silvije, direktor hrvatske banke; potpredsjednik: Musa Petar, trgovac; tajnik: Belli Antun; blagajnik: Šunjić Mijo, učitelj; revizori: Jurković Ljubo, Bubalo Nikola; odbornici: Smoljan M. Nikola, profesor Moscatello, fra Marinčić Ivo; zamjenici: Kelez Ivan i Šuminac Stjepan.

1922. godina

Podružnica Mostar muškaUpravni odbor: Predsjednik: Silvije Murvar. Podpredsjednik: Petar Mosca¬tello. Tajnik: Dr. Mato Bonačić. Blagajnik: Nikola Bubalo. Revizori: Vladimir Krpan, Dino Matulić. Odbornici: Stjepan Šimunac, Nikola M. Smoljan, Petar Musa. Zamjenici: Ljubo Jurković.

Podružnica Mostar ženska

Upravni odbor: Predsjednica: Ana Smoljan. Podpredsjednica: Mica Šarić, Tajnica: Danica Stanić. Blagajnica: Irma Bulat. Revizori: Ankica Torić, Mimica Rizza. Odbornice: Laura Kolbe, Natalija Dulčić, Slavka Murvar, Mariška Novak, Ljubica Smoljan, Antonija Stojčić, Zamjanice: Mara Jurković, Katica Miličević, Marija Musa, Ljubica Ančić.

1923. godina 

Podružnica Mostar muškaUpravni odbor: Predsjednik: Silvije Murvar. Podpredsjednik: Dr. fra Leo Petrović. Tajnik: Dr. Mato Bonačić. Blagajnik: Ljubo Jurković. Revizori: Nikola Smoljan, Dr. Hugo Novak. Odbornici: Stjepan Šimunac, Vladimir Zubac, Rartol Inhof. Zamjenici: Ivan Kurtuvić Ivan Buconjić. Širi odbor: Anto Soldo, Pero Musa, Martin Suton, Jure Milas.

Podružnica Mostar gospojinskaUpravni odbor: Predsjednica: Ana N. Smoljan. Podpredsjednica: Mariška Novak. Tajnica: Ljubica Smoljan. Blagajnica: Irma Bulat von Königsklee. Revizorice: Ankica Torić, Slavka Murvar. Odbornice: Jelena Matišić, Mimica Musa, Marica Vuksan. Zamjenice: Anka Madirazza, Ljubica Sučić.

1924. godina 

Podružnica MostarUpravni odbor: Predsjednik: Silvije Murvar, direktor banke. Podpredsjednik: Dr. Fra Leo Petrović nadžupnik. Tajnik: Vjekoslev Vlaho, učitelj trgovačke škole. Blagajnik: Drago Barišić, željez. činovnik. Revizori: Lovro Stojčić, činovnik, Stojan Miličević, trgovac.

Odbornici: Krešo Ančić, posj., Dr. Jakša Milković odvjetnik, Anto Matišić, učitelj učiteljske škole. Zamjenici: Bartol Inhof, direktor sred. škole u miru, Stjepan Šimunac, nadz. osnovne škole. Širi odbor: Buljan Luka, gr. poduz., Nikola Miličević, obrtn. i Martin Suton, trgovac.

1925. godina

(nisu podaci dostavljeni)

1926. godina

Podružnica Mostar

Upravni odbor: Predsjednik: Dr. fra Leo Putrović, Mostar. I. Podpredsjednik: Prof. Juraj Puljić iz Graba. II. Podpredsjednik: Makso Grajžar iz Mostara. Odbornici: a) iz Mostara : Dr. Ivan Kordić, Kušec Franjo, Dr. Bariša Smoljan, Miroslav Loosc, Zvonko Dujmović, Marijan Torić, Stjepan Maraknvić. b) izvan Mostara: Nikola Rafaelli iz Ljubuškog, Šimun Hrstić iz Graba, Dr. Petric sudija iz Stoca, Jure Mrčić iz Čapljine, llija Škobić iz Konjica. Zamjenici: a) iz Mostara: Marijan Vujica, Kucharski Đuro, gruntovničar, Ivan Barišić; b) izvan Mostara: Vidoje Menalo, D. Hrasno, Pero Džamonja, Ljubuški.

1927. godina

Glavna podružnica MostarPredsjednik: Makso Grajžar; I. podpredsjednik: Dr. Petar Petric; II. podpredsjednik: Dr. Mate Bonačić.Odbornici iz Mostara: Franjo Kušec, Ante Matišić, Miroslav Loose, Nikola M. Smoljan, Mate Rimac, Ivan Barišić i Ivo Sunjić. Odbornici iz provincije: Šimun Hrstić, Vid Džajić, Ivan Krešić, Jure Mrčić i nadšumar Ivan Ivelić.Zamjenici iz Mostara: Marijan Vujica, Nikica Fertilio, Krešimir Ančić. Zamjenici iz provincije: Drago Grabovac i Fra Branko Marić.

Podružnica Mostar

Upravni odbor: Predsjednik: Nikola M. Smoljan. Podpredsjednik: Ivan Mišić. Tajnik: Andrija Šunjić. Blagajnik: Ivan Šunjić, Odbornici: Ante Marić, Ivan Jakić, Zvonimir Dujmović. Zamjenici: Pero Musa, Martin Agnančević. Revizori: Marko Babić, Vilim Ivaniš.

1928. godina

Glavna podružnica MostarPredsjednik: dr. fra Leon Petrović; I. podpredsjednik: dr. Petra Petric; II. podpredsjednik: Ivan Mišić; Odbornici: dr. Vlatko Tambić, Krešimir Aničić, Ante Matišić, Mate Rimac, Mate Banoža, Ivo Šunjić i Miroslav Loose svi iz Mostara; zamjenici: Ljubo Jurković, Petar Aničić i Stojan Miličević svi iz Mostara.Odbornici iz provincije: Ivan Krešić, Nikola Ćorić, Drago Grabovac, Petar Srinčić i Josip Lisac; zamjenici: fra Branimir Marić i Mato Ševelj.Nadzorni odbor: Lovro Stojčić, Ivan Hropić i Marko Suton; zamjenici: Martin Suton i Pero Musa.

Podružnica Mostar muška

Upravni odbor: Predsjednik: Nikola M. Smoljan. Podpredsjednik: Stjepan Mrduljaš. Tajnik: Martin Agnančević. Blagajnik: Josip Mušanović. Revizori: Marko Nuić, Marko Suton. Odbornici: Ante Marić, Stjepan Miličević, Mato Rimac. Zamjenici: Nikica Fertilio, Mijo Rajić, Tomo Ćosić,

Podružnica Mostar ženska Upravni odbor: Predsjednica: Ljerka Smoljan. Podpredsjednica: Isa Trammer. Tajnica: Laura Koble. Blagajnica: Danica Stanić. Revizorice: Eny Pacher, Mimica Musa. Odbornice: Jelka Ostojić, Nada Bago, Milka Tambić, Marija Jeričević. Zamjenice: Marija Dodig, Katica Miličević.

1929. godina

Glavna podružnica MostarPredsjednik: dr. fra Leo Petrović, nadzornik vjeronauka iz Mostara; I. potpredsjednik: dr. Jakša Milković, odvjetnik iz Stoca; II. potpredsjednik: dr. Rade Smoljan, odvjetnik iz Mostara.Odbornici iz Mostara: Mato Lovrenović, čin. oblasnog odbora; Mato Jeričević, sud. savjetnik; Anto Marić, strojovođa drž. željeznica; dr. Ivan Kolbe, odvjetnik; Stjepan Bago, ban. činovnik; Krešimir Aničić, vlasnik kina i Miroslav Loose, šef. građ. sekcije.Zamjenici iz Mostara: Ivan Barišić, gostioničar; Stojan Miličević, trgovac i Jozo Vindšnurer, sud. oficijal.Odbornici iz provincije: Ivan Krešić, trgovac iz Drežnice; Marko Buratović, poreznik iz Ljubinja; Stjepan Galić, trgovac i načelnik općine Široki Brijeg; Nikola Ćorić, želj. zvan. iz Gabele i Petar Jukić trgovac iz Čapljine.Zamjenici odbornika iz provincije: Jozo Penavić, trgovac i općinski bilježnik i Marko Zadro, trgovac iz Širokog Brijega.Nadzorni odbor: Lovro Stojčić, upravitelj selj. prip. zaklade; Marko Suton, upravitelj Hrv. obrt. zadruge i Ivo Šunjić, direktor Hrv. selj. zadr. banke, svi iz Mostara. Zamjenici nadzornog odbora: Nikola Mihić, zatupnik "Croatie" i Đuro Ostojić, željeznički činovnik, oba iz Mostara.

Podružnica Mostar

Upravni odbor: Predsjednik: Nikola Smoljan, trgovac i posjednik. Podpredsjednik: Cvjetan Spužević, odvjetnik. Tajnik: Mate Tolj, sudski pripravnik. Blagajnik: Josip Mušanović, činov. obl. odbora. Revizori: Đuro Ostojić, želj. čin., Marko Suton, uprav. Hrvt. Obrt. zadruge. Odbornici: Stjepan Đovoje, gimn. prof., Franjo Klupka, učitelj zant. škole, Ante Marić, strojovođa dr. želj. Zamjenici: Stojan Miličević, trgovac i Martin Ognančević, tipograf.

7. Spasavanje gladnih

Polovicom god. 1914., čovječanstvo se našlo u plamenu prvog svjetskog rata, koji je zapaljen u Sarajevu. Na raznim bojištima vojske su se sukabljavale, prolijevala se krv i padali mrtvi, a iz unutrašnjosti austro-ugarske države pozivani su ljudi da zamijene one koji su pali u boju. Tako se i Hercegovina nađe u ratnom vihoru, a Hercegovci na bojištima da čuvaju carsku krunu i brane granice AustroUgarske.Iz godine u godinu (1914.-1918.) ratne strahote su se ponavIjale, povećavale i ostavljale neizvjesnost u dušama mnogih. Bojišta su otimala ženama muževe, majkama sinove, djeci očeve i skrbnike.

Razornu snagu te nesreće najteže osjetiše mnoga djeca što ostadoše bez očeva i majki ili bez oba hranitelja, jer im jednoga ubi nevolja i bijeda, a drugoga zatrpa bojna poljana. Izgledalo je da se u svijetu za njih nitko neće pobrinuti, nitko na njih osvrnuti, već će crv bijede, pokvareno društvo, blatne ulice, nevolje i glad izjedati njihovu i dušu i tijelo. I gle, upravo u času najočajnije njihove bijede tračak dobre nade i tople ljubavi proli se u svijet. Nađe se ljudi plemenita srca, punih želja da pomognu drugima. Ljudi se podijeliše u dva tabora: u tabor egoista i tabor altruista.I ta podjela ljudi u dva oprečna tabora, što se iskristalizirala u čitavom svijetu, nije ni u nas izostala, kao što nas ni golema nesreća rata ne mimoiđe. I mi se, dakle, obogatismo u to ratno vrijeme dvama tipovima ljudi: gramzljivim skorojevićima koji ubiše u sebi svaki glas savjesti i velikim čovjekoljubima koji ugasiše u svome srcu svaki osjećaj osobnog interesa i svom se ljubavi posvetiše radu oko spašavanja naše siročadi u prvom redu,a potom spašavanju siročadi uopće.

Godine 1916. hercegovački provincijal fra David Nevistić osnovao je Kruh svetog Ante u svim franjevačkim samostanima i župama u Hercegovini, sa zadatkom da ublaži posljedice rata i pomogne sirotinji. Ratne posljedice u Hercegovini, nadalje, povećala je i velika suša. Tako god. 1916. a pojedinim župama djeca i odrasli ljudi umiru od gladi. I da cijelo pučanstvo nije umrlo, piše 21. lipilja 1918, hecegovački provincijal fra David Nevistić Generalu franjevačkog reda u Rim, treba zahvaliti Bogu i franjevcima. Kroz cijelo ratno vrijeme veliki broj hercegovačkih franjevaca zauzimao se za nabavku i dijeljenje živežnih namirnica. A sami provincijal više puta je molio pomoć od cara. Na koncu, uređeno je da svu siromašnu mušku i žensku djecu ad 6-14 godina zbrinemo u užoj Hrvatskoj i Slavoniji, da ta naša uzdanica ne pomre od gladi. To su, potvrđuje spomenuti provincijal, učinila naša subraća.Godine 1917, i 1918. bile su sudbonosne za budućnost pučanstva u Hercegovini. Djeca su tada gladovala kod kuće dok su njihovi očevi krvarili na bojištima. U tim teškim danima fra Didak Buntić iznosi ideju o spašavanju sirotinje. U ostvarivanju te humane akcije on je našao razumijevanje i pomoć kod subraće franjevaca, svećenstva i raznih dobrotvora. 

I u pismohrani Hrvatskog kulturnog društva napredak su sačuvana svjedočanstva o akciji fra Didaka Buntića u spašavanju gladnih. Uz veliko angažiranje hercegovačkih franjevaca, osobito fra Didaka Buntića, 300 do 400 djece 11. rujna 1917. uputilo se iz Širokog Brijega, preko Mostara i Sarajeva u Slavoniju i druge krajeve Hrvatske. Napredak je bio spreman osigurati prehranu u putu i putne troškove. Međutim, pokazalo se da za to nije bilo potrebe jer je predsjednik gospodarske ustanove Hravstka narodna zajednica dr. Stjepan Kukrić, u sporazumu s upravom Napretka i fra Didakom, isposlovao da Zemaljska vlada preuzme ove troškove. 

U najsudbonosnijim danima hercegovačke prošlosti fra Didak Buntić piše provincijalu fra Davidu Nevistiću slijedeće: Iako su takva vremena da se čovjeku ne mili ništa drugo pisati osim Jeremijini(h) lamentacija, to si ipak za dužnost smatram da Vam čestitam Uskrs. I baš u toj vjeri treba tražiti izvor fra Didakove snage, nesebičnosti i neumornosti jer i sam tvrdi: Uskrsnuće nam Gospodnje daje snagu a i nadu, da će i našem raspetom narodu osvanuti jednom dani uskrsnuća i slobode iz ovih neizrecivih patnja i muka kad ćemo vesela srca kliknuti radosni 'Aleluja'. Vjera, dakle, fra Didaka Buntića i hercegovačkih franjevaca davala im je snage da spašavaju raspeti narod« i da nakon velikih napora, djelomičnih nerazumijevanja i neshvaćanja s jedne strane, to nesebičnosti, darežljivosti i ljubavi dobročinitelja s druge strane, dožive onu istinsku radost slušajući veseli poklik nekadašnje sirotinje: Mi smo spašeni! Hvala vam!

Konačno, u godinama I. svjetskog rata, rat i smrt pohodiše Hercegovinu. Austrijska vlada je tražila krv hercegovačkih muževa ali njihovoj djeci, ženama, majkama nije davala ni onaj komadić kruha od kojega niti se živi niti umire. Budućnost Hercegovine je izgledala: glad i smrt nestanak.- Hercegovinu treba oteti smrti! - zagrmio je fra Didak Buntić. Taj krik su čuli njegovi bivši daci hercegovački franjevci. Odlučili su: spasiti djecu, budućnost Hercegovine.

Kalvarija Hercegovine našla je svoje junake: fra Didaka Buntića i njegovu subraću.- Ja sam živ i to je moj govor o fra Didaku Buntiću - ponovio mi je gospodin Ante Pandžić svolu izjavu iz 1971. godine, dakle četvrt stoljeća kasnije.- Tu rečenicu može ponoviti tisuće spašenah od gladovanja i prerane smrt, tisuće njihovih potomaka koji ne slute da ih ne bi bilo da nije živio jedan veliki, nesebični i energični čovjek, jedan fratar s njihova krša, koji je oteo smrti njihove djedove, očeve i majke.Akcija spašavanja sirotinje ima spomenik u živim ljudima, koji - zahvaljujući fra Didaku i ostalim hercegovačkim franjevcima - preživješe godine gladi.

Umjesto zaključka

Nevjerojatne zapreke, koje su osmanlijske i austrijske vlasti gomilale i bacale na put našim pređima, nisu mogle ni za čas zaustaviti osnivače raznih društava u njihovim planovima. Naši pređi su živjeli životom teškog fizičkog rada, zarađujući teškom mukom jedva toliko da podmire svoje skromne i primitivne potrebe – ali su imali toliko poleta i patriotizma, da se i dan danas čudom čudimo kakva je to duševna snaga tjerala ove ljude, da ustrajno insistiraju oko stvaranje novih kulturnih institucija. Da, znali su naši fratri, da ljudi bez škola i bez tzv. učene, knjižne naobrazbe, bez svoje inteligencije – u neravnoj borbi s osmanlijskom, austrijskom i srpskom vlasti neće uspjeti. Stoga su smišljali i utemeljili Potporno društvo te zaorali po njivi, na kojoj stoljećima nije ništa drugo raslo, nego korov i drač, koji je u onoj teškoj tami, oblijevan i zalijevan jedino suzama, patnjama i uzdasima dobrih i čestitih djedova rađao velikane srca i uma koji su predvodili nove akcije za dobrobit cijele Herceg-Bosne. Glavni poticaji za osnivanje udruženja kod svih domaćih skupina dolazili su od inteligencije. Najprije su to bili pučkoškolski učitelji, ali punu dinamiku razvili su prvi domaći apsolventi visokih škola, koji su se na prijelazu stoljeća vratili s europskih visokih učilišta. Za emancipatorsko politiziranje društva u kojemu je nepismenost još uvijek bila vrlo raširena i koje je stoga živjelo u pretežno usmenoj kulturi, oni su u udruženjima našli djelotvornije sredstvo nego u tisku.

Odobravane kao "dodirne točke između inteligentnih elemenata stanovništva i vjera" od prvog desetljeća austrougarske uprave razvijala su se udruženja pod vodstvom inteligencije u prethodnike političkih organizacija koje su se formirale od 1906. i prije izbora za Bosansko-hercegovački sabor preobrazile se u političke stranke.

ly:

Zaista, djelotvorna i domišljata ljubav, ljubav koja sve pobjeđuje, pronalazila je tisuće načina da bi potpomogla našu učeću mladež kojoj je teška bijeda za opstanak sprečavala svaki rad i napredak, a osobito su patili đaci i visokoškolci. Danas, nakon stotinu godina Napredak je prošao kroz sve kušnje brojnih društvenih, političkih, kulturnih i gospodarskih kriza i promjena u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Međutim, u svim razdobljima ostao je vjeran svojim programskim načelima, naime promicanju izobrazbe, kulture, duhovnosti uopće, na dobrobit prije svega hrvatskog puka, ali i svoga okruženja. Bio je u najplemenitijem smislu te riječi u službi čovjeka. Unatoč svim političkim i drugim previranjima Napredak je sustavno i kontinuirano djelovao na crti izgradnje nacionalne hrvatske samobitnosti nikad ne ugrožavajući višestruko složeno i često proturječno biće moderne Bosne i Hercegovine. Kroz minulo stoljeće Hrvatsko kulturno društvo Napredak izraslo je i stoji ponosno uz Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti i Maticu hrvatsku. Stoljetnicu od svog osnutka u Mostaru preko preseljenja središnjice u Sarajevo Hrvatsko kulturno društvo Napredak želi iskoristiti da pobliže prouči i sadašnjoj generaciji napretkovaca i široj javnosti približi svoju raznovrsnu društvenu djelatnost, što može biti vrlo inspirativno za budućnost djelovanja Društva. Završio bih svoje razmišljanje riječima Ivana Milićevića: Umrlim sinovima hrvatskog naroda, koji su snovali o ovakvom društvu, svijetao spomen, a još živima umirenje pred hrvatskim narodom i potomstvom, da su bilo poticanjem bilo izvađanjem ovakovih djela učinili svoju patrotsku dužnost. Bog dao, te ih potomstvo nadmašilo u radu i nastojanju. Iako je Ivan te riječi iznjedrio davne 1927. godine osjećam, da je njihova poruka i za drugu stoljetnicu Napretka presudna. Hvala njemu i svima na poticajima, suradnji i višestrukom djelovanju u i preko Hrvatskog kulturnog društva Napredak.

prof. dr. fra Andrija Nikić